Priče sa ruba Europe / Stories from Europe's edge
POVIJEST / HISTORY
Anketa
Podržavate li Jokićev kurikulum?



Anketa
Jeli nam političko prijateljstvo s Turskom korisno?


Anketa
Podržavate li izbjegličku politiku hrvatske vlade?


Anketa
Pripada li Hrvatska Balkanu?



Anketa
Podržavate li uklanjanje Titove biste s Pantovčaka?



Anketa
Podržavate li EU progon duhana?


Anketa
Jesu li muškarci i žene u Hrvtaskoj ravnopravni?



Anketa
Jeli Hrvatska zemlja neznanja?


Anketa
Treba li zabraniti cajke u turbo-folk?



Blog
četvrtak, kolovoz 10, 2017

    SLOBODNA DALMACIJA 

Želeći prisiliti Hrvatsku da prihvati rezultate arbitraže oko Piranskog zaljeva, slovenska vlada je nakon godinu dana čekanja započela cyber rat. U tom ratu su njeni hakeri, vjerojatno uz diskretnu pomoć Rusije, prizemljili upravo obnovljene hrvatske zračne snage.

    Iako je Hrvatska Sloveniju odmah optužila za agresiju, po važećem međunarodnom ratnom pravu takvo je nešto bilo vrlo teško dokazati, pa su slovenski cyber-ratnici nesmetano nastavili svoje napade.

    Nakon što su uspješno blokirali i hrvatski sustav civilnog zrakoplovstva, te sustav snabdijevanja električnom energijom, vlada u Zagrebu je popustila je pred pritiskom cyber- rata i pristala priznati rezultate arbitraže, odnosno Sloveniji ustupiti najveći dio Piranskog zaljeva.

     Iako će ovo hipotetičko novinsko izviješće, „skrojeno“ na osnovu najnovijih istraživanja Davida Whethema, vojnog eksperta sa Kraljevskog koledža u Londonu, mnogima izgledati kao neuspjela politička šala, ono u svojoj pozadini krije nimalo šaljivu budućnost cyber-ratovanja.

   

Ruski napad na Ameriku

    Da je tome zaista tako pokazuje opširna priča ruskim cyber-napadima na Ameriku koju je u najnovijem broju donio ugledni časopis Time.

   Kako piše Time ruska vojno-obavještajna služba je, preko hakerske grupe, zanimljivog imena „Maštoviti medo“, napravila veliku pomutnju u lanjskim američkim predsjedničkim izborima.

    Prema raspoloživim podacima ruski hakeri su iz kompjutoriziranog američkog izbornog sustava pokušali ukrasti i eventualno zloupotrijebiti otprilike 15 milijuna glasačkih listića, a sve s ciljem da pokušaju utjecati na rezultate izbora ili barem kompromitiraju demokratski sustav kojim se Amerikanci toliko ponose.

    Zato ne čudi da je ovaj napad ruskih hakera, koji je bio nastavak napada koji rastućim intenzitetom traju zadnjih desetak godina, uoči američkih predsjedničkih izbora 2016. izazvao opsadno stanje u Bijeloj kući.

    Tadašnji predsjednik Obama mobilizirao je čelnike CIA, NSA i vodeće informatičko-obavještajne stručnjake koji su napeto nadgledali tijek, ionako kontroverznih, izbora.

    Iako je u saveznim državama Utah, Colorado, Wisconsin, Pennsylvanya i Michigan bilo dojava o nepravilnosti, odnosno o mogućem „petljanju“ ruskih hakera Obama je službeno objavio kako izbori „vjerno izražavaju volju američkog naroda“ odnosno da su bili „fer i slobodni, čak i kad je u pitanju cyber sigurnost“.

    Ipak, sjenu na Obamin opitmizam bacaju rezultati Gallupove ankete s kraja 2016. koja je pokazala da je povjerenje Amerikanaca u regularnost izbornog procesa palo na manje od jedne trećine, odnosno samo je 30%., ispitanika povjerovalo Obaminim riječima.

    Istovremeno, istraga američkih cyber-obavještajca je pokazala kako su ruski hakeri postali sve drskiji, odnosno da su dosadašnji upadi u stvari bili obavještajna priprema za neke buduće američke izbore kada će ruski hakeri svoj upade možda snimiti i objaviti na Youtube, razotkrivajući tako pred licem svijeta svu ranjivost američkih demokratskih institucija.

    Još veću opasnost, smatra Time, predstavlja činienica da su američki cyber-obavještajci zaustavili tek „najtrapavije napore“, ruskih hakera, koji inače pripadaju u skupinu najopasnijih cyber-ratnika u svijetu. To bi moglo značiti da je većina ruskih hakerskih napada protiv američke demokracije prošla neopaženo, što bi za Trumpa i njegove ljude trebalo biti ozbiljan razlog za brigu.

 

Kineski cyber-zmaj

    Tim više što je Amerika pretrpjela obavještajne cyber-udare sa dalekog istoka, iz Kine, čiji su hakeri provalili tajne revolucionarnog američko-britanskog lovačkog zrakopolova F-35, te tajne nano-štita koji bi trebao donijeti revolucionarnu zaštitu vojnicima na bojištu.

    Naime, želeći se pod svaku cijenu održati na vlasti u Kini, ali i održati međunarodni prestiž zemlje, tamošnja je komunistička partija pored klasične vojske od nekoliko milijuna vojnika, organizirala ogromni informacijsko-tehnološki kompleks koji se temelji na upotrebi svemirskih satelita, pomorskih vojnih i civilnih snaga i korištenju klasične zemaljske internetske mreže. Svemu ovome valja dodati ogromna ulaganja u informacijsku tehnologiju, zbog čega kineski cyber-ratnici mogu nadzirati zemlju, zrak, i more i doprijeti do najskrivenijih zakutaka Zemlje i svemira.

    U tom smisli, iako Kina najpozornije motri svoje sujedstvo, Tajvan, Koreju, Južno kinesko more i Indiju, čiji su informacijski i svemirski resursi najviše stradali od udara kineskih cyber-ratnika, čitav je svijet, pa s time i Hrvatska, kao dio zapadnog svijeta, i američka saveznica, potencijalno izložena kineksim udarima.

    Elitna snaga tih kineskih cyber udara je misteriozna postrojba br. 1389, koja protivnicima često izgleda kao jedna od brojnih hakerskih skupina koja djeluje u globalnom cyber prostoru koji obuhvaća oko tri milijarde korisnika i stotine bilijuna podataka.

    Zbog ovako uspješne mimikrije, postrojba br. 61389, koju vjerojatno čine vrhunski ubučeni cyber-ratnici, podložni strogoj vojnoj disciplini, još je opasnija jer na prvo pogled nije očito da iza nje stoji ogromni kineski vojno-informacijski kompleks koji dominira svijetom.

 

Amerika i cyber-rat

    Naravno, Amerika u čitavoj stvari nije žrtva i pasivni promatrač, nego velesila sa vlastitom strategijom i taktikom cyber-rata.

    Iz američke perspektive opasnost ne prijeti samo od Rusije i Kine, nego i od brojnih, manje-više, nezavisnih skupina cyber- ratnika, među kojima je svakako najzanimljivija Elektronička vojska Sirije čiji napadi su, prije nego su zaustavljeni, na tri dana srušili stranicu New York Timesa.

    Iz američke perspektive opasim izgleda i projekt Wiki leaks te tajnovita skupina poznata Anonymus, koja je čak i službeno objavila rat američkoj vladi.

    Zato su, želeći upozoriti na opasnost od cyber-rata, vrhunski američki cyber stručnjaci organizirali strogo povjerljive kompjutorske ratne igre u kojima je bjelodano postalo jasno da je cyber-napadom lako moguće srušiti električnu mrežu New Yorka, što znači da neprijatelski cyber-rat može imati nesagledive posljedice.

    Zato ne čudi što u najnivije vrijeme mediji predsjednika Trumpa pozivaju da osnuje posebno ministarstvo cyber-rata koje bi objedinilo djelatnost nekoliko vojnih i civilnih agencija i tako ojačalo sigurnost Amerike u nadolazećem vremenu u kojem će cyber rat postati realna opasnost.

     Tim više što se cyber-rat već godinama izučava na američkim sveučilištima i što pravni stručnjaci pišu pravila novog načina ratovanja koje će oblikovati naš život tijekom sljedećih desetak godina.

    Kako sad stoje stvari cyber-ratnici će u bliskoj budućnosti vjerojatno postati opasni špijuni, saboteri, pa čak i ubojice, na sličan način kako su to bili razni ratnici iz prošlosti. Ipak imat će i razrađeni ratnički kodeks koji će im nalagati da u cyber prostoru ne napadaju civile, koji internet koriste za zabavu, druženje i druge mirnodopske aktivnosti.

 

 

 

 

 Kakav nas rat čeka?

    Opasnu školu budućeg cyber-rata među prvima su, 2007., temeljito izučili Estonci koji su, zbog micanja spomenika ruskoj „oslobodilačkoj“ vojsci pretrpjeli cyber-udar domaće ruske manjine, ali i Moskve, zbog čega je zemlja nekoliko tjedana bila informacijski odsječena od svijeta.

    Iako ovaj napad nije donio ozbiljnije materijalne štete, postalo je jasno da se u pravom cyber-ratu može dogoditi potpuna blokada sustava važnih za normalno odvijanje života, kao što su eletrična ili prometna mreža.

    Nezamislive posljedice može imati destruktivni cyber-napad sličan akciji „Noćni zmaj“ kojom je, vjeruje se, Kina u svrhu industrijske špijunaže, 2008. uspjela doći do povjerljivih podataka američkih i europskih naftnih kompanija.

     Ili možda neprijateljski napad sličan napadu na nuklearna postrojenja u Iranu koji su virusom Stuxnet, 2009. vjerojatno izveli Amerikanci i Izraelci.

    U realnom svijetu zamislivo je da jedan takav neprijateljski napada zaustavi hladnjake neke nuklearne elektrane, što može dovesti do curenja radijacije i kataklizme, slične onoj u koja se 2011. dogodila u Fukušimi u Japanu kada je stradalo oko 1000 ljudi i kada se dogodila teška ekološka katastrofa.

    Još se realnijim čini ponavljanje scenarija iz 2007., kada su Izraelci cyber-napadom na prizemljili sirijsko zrakoplovstvo i onemogućili djelovanje protuzračnih raketa.

     Potaknuti svime ovime Estonci su, uz pomoć Amerikanaca, postali jedni od najsposobnijih cyber-ratnika na svijetu. Zato će se ova mala nacija, na krajnjem rubu zapadnog svijeta, koja broji tek oko 1,3 milijuna stanovnika i koja je teritorijem za petinu manja od Hrvatske, lakše nositi sa izazovima cyber-ratovanja budućnosti.

    Ratovanja koje vjerojatno neće uključivati klasični vojni sukob, ali koji može imati puno gore posljedice nego hipotetični cyber-rat Slovenije i Hrvatske s početka ovog teksta.

 



CoolPROFA @ 23:46 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, lipanj 2, 2017
Žnjan može biti Bačvice 2

    Ipak, da bi postao prava metropola Split mora na zapuštenom Žnjanskom platou primijeniti iskustvo New Yorka i njegove globalno poznate plaže Long Island.

    Naime, ovo područje koje je prije stotinjak godina bilo zapuštena močvara New York je nasipanjem ogromnih količina pijeska (34 tisuće km2) pretvorio u fantastičnu, 17 kilometara dugu, pješčanu plažu.

    U pozadini plaže podignt je park koji absorbira prometnu buku ali i upija oborine koje donose atlantski uragani.

    Naravno, nije teško uočiti da bi, slijedeći ovaj primjer Split na Žnjanskom platou masivnim nasipanjem pijeska mogao napraviti mega gradsku plažu koja bi u svojoj pozadini imala dobro uređeni park. Ovako uređen javni prostor, privlačio bi kupače sa šireg splitskog metropolitanskog područja, ali i šire, pa bi ubrzo svojom važnošću mogao izrasti u Bačvice 2.

 

Politika i kapital za bolji Split

    Istovremeno, da bi se izbjegla prometna gužva koju u Splitu, posebno ljeti, stvaraju milijuni automobila, valjalo bi posegnuti za primjerom američkog grada Denvera.

    Naime, vrlo privlačne javne površine u središtu tog grada povezane su sa širim metropolitanskim područjem, na kojem živi oko 2,5 milijuna stanovnika, izvrsnom prometnom mrežom koja je financirana vrlo, vrlo malim lokalnim porezom od 0,25%.

    Istovremeno, prometno rasterećeno središte grada privuklo je velike investitore koji su uložili desetek i stotine milijuna dolara, što je rezultiralo otvaranjem velikog trgovačkog centra, ali i otvaranjem i impresivne javne knjižnice, Umjetničke galerije i kazališta.

     U svemu ovome važnu je ulogu igralo javno-privatno partnerstva, onosno suradnju političkih i gospodarskih elita koje u slučaju Splita mogu biti motor stvaranja metropole čiji će utjecaj sezati od Jadrana do Kupreških vrata i Mostara, čime bi dao prilog ubrzavanju europskog puta susjedne Bosne i Hercegovine.

    A to je upravo ono za što se Opara zalaže.

CoolPROFA @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, svibanj 31, 2017

GLAS ZA OPARU OPARU JE GLAS ZA ZA METROPOLITANSKI SPLIT

     "Sjajan i veliki grad mora biti dostupan, siguran, prijateljski…. Mora imati čitav niz dobro održavanih javnih sadržaja otvorenih svima…".

    Ovo nisu, kako bi netko mogao pomisliti, riječi kandidata za gradonačelnika Splita Andre Krstulovića Opare, nego riječi poznatog i utjecajnog američkog arhitekta Alexandra Garvina koji je istražio mnoge uspješne metropole zapadnog svijeta.

    Sličnost pri tome nije slučajna jer je Opara upućen u iskustva zapadnog svijeta.

 

 

Split kao Bilbao

    Od svih europskih gradova za Splita je najzanimljiviji baskijski Bilbao koji je, uz potporu regionalne i nacionalne vlade, iako ima samo oko 400 tisuća stanovnika, postao prava globalna metropola.

    Naime, obale nekad zagađene gradske rijeke Narvión, koja utječe u Atlanstki ocean, pretvorene su u skoro pet kilometara dug javni park. Ne štedeći novac gradska uprava je šire područje Bilbao podzemnom i nadzemnom željeznicom povezala sa ovim zelenim srcem grada. Rezultat svega je stvaranje grada po mjeri ljudi jer svi: od bakica, roditelja s djecom do radoznale mladeži, radnih ljudi, pa čak i poslovnjaka, nalaze utočište u idili ogromnog gradskog parka i pratećih urbanih sadržaja, restorana, kafea, trgovačkih cenatara.

   No, to nije sve.

    Politička i novčarska elita Bilbaoa uložila je godine političkog lobiranja i ogromne novce, da bi u svome gradu otvorila ogranak legendarnog Guggenheim muzeja moderne umjetnosti iz New Yorka.

    Time je Bilbao postao globalna turistička atrakcija, što gradskoj blagajni donosi blizu sto milijuna dolara godišnje.

     Kad se pogleda sve ovo nije teško zaključiti da bi primjena samo dijela iskustava baskijske metropole, značila veliki iskorak u pretvaranju Splita u mediteransku metropolu juga Hrvatske.

Otvoreni Split

   No da bi se to ostvarilo javne površine grada koji želi biti prava europska metropola moraju biti otvorene svakome i biti podloga za humanu urbanizaciju.

    Zato je iz perspektive Splita i Splićana vrlo zanomljiv španjolski grad Salamanca i njegov trg Plaza Mayor koji doslovno živi cijeli dan, od ranog jutra kada se, nakon što komunalni radnici obave svoj posao, počnu okupljati građani iz svih slojeva društva, do sredine dana kada se tu okupe od roditelja s malom djecom, poslovni ljudi, vesela mladež i mnogi drugi. Kad padne noć trg ne utone u san jer se tada upale reflektori, koji ga pretvaraju u privlačno mjesto noćnog izlaska za mladiće u večernjim odjelima i djevojke u štiklama i izazovnim večernjim haljinama. 

 

Tihomir Rajčić

NASTAVLJA SE


CoolPROFA @ 20:01 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, svibanj 26, 2017

    SLOBODNA DALMACIJA

"Sjećam se... trenutka kada je vlada odbacila Dražu Mihailovića i poduprla Tita. Ubuduće, pisalo je u direktivama vlade, Mihailovićeve snage više neće biti opisivane kao patrioti nego kao "terorističke bande". Ubuduće ćemo odbaciti i frazu "crveni banditi" koja se koristila za partizane  i zamjenit ćemo je frazom "borci za slobodu"...

    Ovako je britanski laburistički političar Richard Crossman opisao trenutak kada je britanska politika odbacila četnike, a prigrilila partizane.

     Grubu pragmatičnost tog trenutka još je uvjerljivije zabilježio sir Fitzroy McLean, Churchillov osobni poslanik kod Tita, i kasniji veliki prijatelj Jugoslavije.

    Nakon McLeanova upozorenja da je Tito prosovjetski komunist koji želi u Jugoslaviji stvoriti kopiju sovjetskog komunizma razgovor je tekao ovako:

   "Namjeravate li vi Jugoslaviju nakon rata učiniti svojim domom"- pitao je Churchill

   "Ne gospodine" odgovorio je McLean.

    "Ne namjeravam ni ja" – rekao je Churchill, te nastavio:

"S obzirom da je tako najbolje je da što manje brinemo o obliku vlade koji će oni stvoriti kasnije. Ono što nas zanima tko je učinkovitiji u nanošenju štete Nijemcima."

    Posljedice ovog političkog preokreta osjećaju se i danas. Ne samo u Beogradu nego i u povijesnoj literaturi, gdje slika Draže Mihailovića i politike koju je on oličavao, nije uvijek crna.

 

  Četnička nostalgija na zapadu

    Primjer toga je knjiga Sjene na planini američke novinarke sa diplomom povijesti sa Sveučilišta Columbia, Marcie Kurapovne, koja je objavljena 2009.

    Autorica konstatira da je Mihailović bio "vojnik kojeg su smaknuli njegovi zemljaci nešto više od godinu dana nakon završetka rata" i koji je "bio optužen za mnoge stvari, neke istinite, ali većinom neistinite". Kurapovna smatra da je Mihailović žrtva bezumnog iskrivljivanja povijesnih činjenica i da se često pogrešno tvrdi da je surađivao sa Nijemcima, što je, prema njenom mišljenju "jedan od primjera nedolične propagande protiv reputacije Srbije".

     Autorica stoga smatra da se Srbiju "mora vidjeti ne samo kao produkt njenog okružja nego apstraktno", kao zemlju koja je "pokazala najbolje i najgore strane ljudske prirode" općenito, odnosno da su pouke priče o Draži Mihailoviću i Srbiji u Drugom svjetskom ratu "univerzalne i vječne".

    Ipak, usprkos očitoj političkoj opredjeljenosti Kurapovna je publici ponudila jednostavan i čitljiv portret Draže Mihailovića, osvjetljavajući motive koji su pokretali njega i ljude s kojima je surađivao.

    Ovu sliku nadopunjuju brojne knjige koje nisu prevedene na hrvatski i koje omogućuju da se Mihailovića, ali i situaciju u tadašnjoj Srbiji sagleda hladne glave.

 

Balkan u strahu

   Kada je Hitler u ožujku 1938. osvojio Austriju, balkanske države, našle su se između rastuće moći nacističke Njemačke i vrlo slabe potpore zapadnih saveznika. U ovakvim okolnostima balkanske su zemlje, svaka za sebe i na različite načine i sa različitim motivima i u različitoj mjeri pale pod utjecaj nacističke Njemačke. Ovakvu situaciju najbolje je opisala američka povjesničarka Barbara Jelavich.

    "Iako su neki od balkanskih državnika zaista bili skloni Britaniji, Francuskoj ili Njemačkoj, većinom je bila riječ o patriotima koji su pokušavali pronaći politiku koja bi odgovarala njihovim državama."

    Kraljevina Jugoslavija, koja je po mnogo čemu bila tek puki produžetak stare Kraljevine Srbije, bila je okružena državama koje su joj bile potencijalni neprijatelji. Bugarska je pogledavala na Makedoniju, Albanija na Kosovo i područja naseljena Albancima, a Mađarska na područje današnje Vojvodine na kojem je tada živjela znatna mađarska populacija.

 

Jugoslavija sama

   Kada je u rujnu 1939. izbio Drugi svjetski rat Jugoslavija se pokazala važnim prometnim čvorištem za njemačke operacije protiv Grčke, jedinog preostalog britanskog uporišta na Balkanu.

    Stoga je Hitler u ožujku 1941. odlučio Jugoslaviju uvući u Trojni pakt. Nakon kraćih pregovora, predstavnicima jugoslavenske vlade ponudio je jamstvo teritorijalne cjelovitosti njihove zemlje, obećao da njemačka vojska neće prolaziti kroz Jugoslaviju niti će se od Jugoslavije tražiti vojni angažman. Uz sve ovo Hitler je jugoslavenskim pregovaračima obećao grčku luku Solun, koja je Srbiji bila priželjkivani izlaz na more.

    Iako, kako je već tada bilo jasno, Hitlerova obećanja nisu vrijedila puno, jugoslavenska vlada nije imala izbora. Hitler je već bio osvojio Francusku, napao Veliku Britaniju, a Sovjetski savez mu je bio prijatelj. Stoga su jugoslavenski pregovarači 25. ožujka 1941. potpisali pristupanje svoje zemlje Trojnom paktu.  

    Nakon ovoga, sa uzdahom vidnog olakšanja, Hitlerov pomoćnik general Wilhelm Keitel je, vjerojatno se prisjećajući Bismarckovih riječi o nepredvidivosti balkanske politike, bio "sretan jer se više nije moglo očekivati neugodna iznenađenja na Balkanu".

 

Britanci razbjesnili Hitlera

    No, Keitel je pogriješio jer je u Beogradu 27. ožujka 1941., na poticaj tamošnjeg britanskog veleposlanika, grupa časnika izvela državni udar. Vođa prevrata i novi premijer, vrlo nacionalistički orijentirani pukovnik Dušan Simović, je svojim ministrima održao govor o kosovskom zavjetu i srpskom junaštvu. Iako je na koncu prevladala umjerenost i hladnokrvnost podpredsjednika vlade Hrvata Vlatka Mačeka, i iako je beogradska vlada obećala da će se držati potpisanih obveza, sve je bilo uzalud.

    Jer kada je ujutro 27. ožujka doznao za prevrat u Beogradu, Hitler je pobijesnio. Odmah je pozvao Keitela i vičući mu rekao da neće prihvatiti ovakvo stanje stvari i da će zdrobiti Jugoslaviju, što god da je nova jugoslavenska vlada obećala.

    S obzirom da su u tijeku bile pripreme za operaciju Barbarossa, odnosno napad na Sovjetski savez, Hitler je rekao da je "došlo vrijeme da se sredi balkansko pitanje" ističući kako će napad na Jugoslaviju biti "pokusna predstava za Barbarossu".  

    No Jugoslavija se, razrovana unutrašnjim sukobima, u travnju 1941. se raspala se toliko brzo da je i njemačko zapovjedništvo bilo iznenađeno. Prema riječima povjesničarke Barbare Jelavich "centralistička politika Srbije...je stvorila ogromno ogorčenje i neprijateljstvo" koje nije dovelo samo do raspada Jugoslavije nego i do "nevjerojatnih ratnih zločina".

 

 Milijuni dolara za četnike

 

    Uskoro nakon raspada Jugoslavije pukovnik Dražo Mihailović je sa malom skupinom sljedbenika otišao u planine Srbije i Bosne i Hercegovine gdje je proveo rat u stalnom pokretu.

    Jugoslavenska izbjeglička vlada postavila ga je za ministra obrane i generala lojalnih snaga u okupiranoj Jugoslaviji. Ubrzo zatim priznala ga je i vlada Velike Britanije čija mu je tajna služba odmah na početku dostavila financijsu pomoć u iznosu od nešto oko 1 000 000 dolara u današnjem novcu.

    Mihailovićevi sljedbenici, čiji je broj s vremenom narastao na preko 100 000 ljudi, nazivali su se četnici. Ovo je ime poteklo od gerilskih skupina koji su se u XIX. stoljeću borile protiv Osmanlija. Mihailovićev četnički pokret nije imao gotovo nikakvu strategiju osim čekati poraz Njemačke i čuvati svoju snagu za konačni sukob s partizanima, odnosno komunistima. Četnici su bili su pristalice Velike Srbije ili obnovljene Jugoslavije kojom bi čvrsto dominirala Srbija. U takvoj računici svi nesrpski narodi Jugoslavije, a posebno Hrvati koje se smatralo izdajnicima, trebali su biti pod čvršćim nadzorom Srbije čiji se teritorij trebao povećati.

    Usprkos tome Dražu Mihailovića se u literaturi ponekad opisuje kao umjerenog nacionalistu, pristalicu liberalne - demokracije britanskog tipa, koji je uz to bio raspoložen protunjemački.

     Marcia Kurapovna Mihailovića smatra umjerenim nacionalistom koji je prije Drugog svjetskog rata osudio atentat na hrvatskog vođu Stjepana Radića i jugoslavenskoj vladi predlagao da se u okviru jugoslavenske vojske stvori posebna slovenska, hrvatska i srpska vojska jer je smatrao da će se time ojačati unutrašnja kohezija Jugoslavije.

    No, takvo mišljenje ne dijeli američki povjesničar hrvatskog podrijetla Jozo Tomasevich koji je u svojoj voluminoznoj knjizi o četnicima napisao kako je Mihailovićev "jugoslavizam bio samo ljuštura, napunjena velikosrpskim sadržajem" usmjeren na to da "služi samo srpskim interesima." Zbog toga, smatra Tomasevich, "Mihailović i četnici nisu mogli računati na potporu nesrpskog stanovništva Jugoslavije".

   No, ni među Srbima potpora Mihailoviću nije bila apsolutna. Uz njega su stali ruralni slojevi stanovništva, dok su pripadnici urbanih slojeva, a posebno studenti, stali uz parzizane.

 

    Među četnicima

    Uz sve to ni četnički pokret nije bio jedinstven. Mnogi četnički zapovjednici na terenu djelovali su samostalno, a neki su Mihailoviću čak i bili konkurenti za vodstvo u četničkom pokretu. Takvi su bili Kosta Pećanac koji je djelovao na Kosovu, Pavle Đurišić koji je djelovao u crnogorskim, brdima te moćni i nasilni Momčilo Đujić koji je koji je sa svojom Dinarskom divizijom u Dalmaciji surađivao s Talijanima. 

    Priča o četnicima ima jednu nacionalno-romantičnu stranu manje poznatu hrvatskim čitateljima. Naime, prema sjećanjima komunističkog lidera Milovana Đilasa, koja prenosi Marcia Kurapovna, zastrašujuće duge četničke brade su među četnicima bile izraz pravoslavne vjerske poniznosti i spremnosti na žrtvovanje sve dok je domovina pod stranom okupacijom. Uz to, hrvatskom uhu poznato zvuči činjenica da su četnici, "često koristili krv i kosti poginulih kako bi označili granicu srpskih zemalja".

    Iza svega ovoga je, prema riječima Barbare Jelavich, stajala činjenica da su "Srbi bili opsjednuti strahom za budućnost svoje nacije. Izgledalo im je da su Srbi među južnim Slavenima imali najveće gubitke u prošlosti." Kad su počela stizati višestruko preuveličana izvješća o ustaškim zločinima, "preokupirani strahom od nacionalnog samoubojstva četnički zapovjednici nisu vidjeli svrhu akcija" protiv Nijemaca, "koje nisu mogle uspjeti,a mogle su donijeti enormne gubitke".

 

 Mihailovićev poraz i smrt

    Nakon što su mu Britanci, kako je to na početku rečeno, okrenuli leđa Draža Mihailović je zadnju zimu Drugog svjetskog rata namjeravao provesti na planini Vučjak pokraj Prnjavora u Bosni i Hercegovini, razmišljajući kuda krenuti sa razbijenim ostacima svoje vojske.

    Dok je kombinirao i dok su ostali četnički vođe bježali prema zapadu, Mihailović je dobio tajnu radio poruku od svog negdašnjeg najvjernijeg suradnika Nikole Kalabića, kako je situacija u Srbiji povoljna za njegov povratak. Slijedeći ovu povjerljivu preporuku Mihailović je sa svojim ljudima kroz snježne planine krenuo u Srbiju.

    No, Mihailović nije znao da su partizani Kalabića uspješno regrutirali u tajnu komunističku policiju koja se onda nazivala OZNA i da je čitava priča bila namještaljka da ga se uhiti i četnički pokret uništi.

    Kada su u ožujku 1946. Jugoslavenske komunističke vlasti najavile suđenje Mihailoviću, koji je već više od godinu dana čamio u zatvoru, mnogi na zapadu, posebno u Americi, pripremali akcije da se Mihailovića spasi iz Titova zagrljaja. Čak je postojala ideja da se ovo suđenje stavi na dnevni red novoosnovanog UN-a.

   No, od svega nije bilo ništa.

    Mihailović je osuđen i u lipnju 1946. strijeljan u središtu Beograda u predjelu Lisičiji potok, nekoliko stotinjaka metara od kraljevske palače na Dedinju, koja je dobila novog stanovnika, Tita.

   Umjesto zaključka na kraju valja navesti riječi Joze Tomasevicha koji je glavni razlog poraza Mihailovića i četnika vidio u činjenici da su ustrajavali u veliksrpstvu, koje je bilo jedan od glavnih uzroka krize u prijeratnoj Jugoslaviji. Osim toga, smatra Tomasevich, "vojno obrazovanje i sasvim prosječne intelektualne sposobnosti spriječile su Mihailovića da na odgovarajući način odigra ...povijesnu ulogu".

   Prema Tomaševićevu mišljenju tu je ulogu uspješno odigrao Tito.  

 Tihomir Rajčić

CoolPROFA @ 21:51 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, svibanj 25, 2017
Šibenski list

    "Šta si sinko od mene uradija…Evo si me ubija, jer sam morala ići tamo di su me zvali“ rekla je majka sinu koji je za nevremena pucao u oblake i ubio svoju majku koja je letjela na zbor vještica u talijanskoj pokrajini Apuliji.

     Ova kratka priča, iz mjesta Zablaća pokraj Šibenika, koju je prije četvrt stoljeća obradio etnolog Jadran Kale, pokazuje da je šibenska okolica nekad bili naseljeni vješticama, koje su svojim nadnaravnim moćima muškarce stavljale u podređeni položaj.

 

„Grom te ubija…“

   „Nemojmo ići nigdje. Čim nas je ona vidjela nećemo uloviti ni najmanju ribu“- rekao je ribar sinu nakon što su bezuspješno pokušali izbjeći pogled hrome susjede koju se smatralo vješticom.

    No, u mašti puka vještice su bile puno opasnije. Posebno za djecu. „Grom te ubija iz vedra neba“ rekla je vještica jednom dječaku koji je kasnije zaista nastradao od groma.

    Još je strašnija priča o vještici-majci koja je namjeravala pojesti svoga malog sina.

      „Sinko moj Mate!/ Lip li si. Drag mi si! Ne znan okle' ću te počet jesti/ Hoću li od glavice, hoću li od ručice ili ću od nožice“ pjevušila je majka vještica svome malenom sinu.

    Dječaka je u zadnji čas spasio otac koji je, slijedeći Isusov biblijski recept, suprugu vješticu zasuo žeravicom za vrat.

    Vrlo često, vještice šibenskog kraja pretvarale bi se u crnu mačku koja je najavljivale djetetovu smrt. U jednoj od priča otac je crnu mačku rasjekao srpom i bacio kroz prozor. Leš mačke je ubrzo nestao, ali se sutradan pokazalo da je ta mačka zapravo bila neobična starica iz susjedstva.

   Osim djece, na meti ovih zločestih vještica najčešće su bili muškarci, posebno ribari, mladići, muževi, svećenici i vojnici.

 

Vještice bez metle

   Vrlo često vještice bi, vjerovao je šibenski puk, sa sebe skinule svu odjeću, od glave do pete se namazale posebnom mašću, te odletjele preko mora, na zborno mjesto vještica u Apuliju. Neke od vještica zborno mjesto imale su na Jabuci, otoku u središtu Jadrana, gdje su stizale barkama koje bi kriomice posudile od ribara i koje su, čarobnim riječima, vozile brzinom od oko 300 km na sat.

    Jedan muž je, pripovjeda puk, uhodio svoju ženu vješticu te je, želeći kopirati njene letačke sposobnosti, pogrešno izgovorio čarobne riječ i umjesto u Apuliji završio u jednoj krčmi na Visu. Baš kako je doličilo pravom muškarcu.

 

Vještica- poduzetnica

    No, neke vještice su bile čarobnice - poduzetnice, kao što je to bila jedna Talijanka koja je inkviziciji otvoreno rekla: „Od smrti moga muža ja sebe na ovaj način izdržavam“.

    Ovakve bijele vještice su, po vjerovanju puka šibenske okolice, vrteći sito i dva vretena i ponavljaući magičnu formulu, „vuklo, tuklo i potuklo, do moga se ne dovuklo“, spašavale vinograde od tuče.

    Osim toga one su bile i porodilje, pri čemu su u slučaju teških poroda, bile bogato nagrađene. U slučaju neuspjelog poroda one bi, ako svećenik nije prispio na vrijeme, dijete poškoropile vodom spašavajući tako dušu preminulog čeda. 

 

Vještice su feministice

    Ovaj svoj izuzetni status šibenske, kao sve ostale europske vještice, duguju duboko usađenom strahu muškaraca, odnosno patrijahalnog društva, od žena, posebno onih koje su na bilo koji način bile drugačije.

    Vješticama se smatralo žene niskog ili nižeg srednjeg društvenog statusa, posebice one koje su otvoreno iznosile svoje mišljenje. Vještice su najčešće živjele same, te su bile jako stare i imale su tjelesnu manu, najčešće hromost.

    Uz sve ovo, gledano očima današnjeg svijeta, priče o vješticama su i svojevrsna feministička propaganda u kojoj muškarci prolaze vrlo, vrlo loše.

    Naime, žene u tim pričama poprimaju oblik životinja koje imaju važnu i dostojnu društvenu simboliku, crna mačka, vuk, sokol, orao i golub, dok su muškarcima ostavljaju, ne baš laskave uloge, prasca, magarca i vola. 

 Tihomir Rajčić

CoolPROFA @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, svibanj 16, 2017
AAntonio Bajamontintonia Bajamontia većina ljudi poznaje kao dugogodišnjeg gradonačelnika Splita i najjaču figuru dalmatinskog autonomaštva. Iz njegova izreke "Hrvati nikad, Slaveni sutra" još i danas odjekuje odlučnost da se spriječi hrvatska nacionalna integracija te da se Dalmatince učini pripadnicima posebne, Slavo-dalmatinske, nacije.
    No iza politike i ideologije proviruje neobičan čovjeka koji nikog nije ostaviti ravnodušnim. A kako bi i mogao? Poput najboljeg ekvilibriste tridesetak je godina hodao po žici dalmatinske i austrijske politike. Kao pravi izdanak epohe liberalnog kapitalizma, kad su pojedinci najsmjelijim kombinacijama stjecali bogatsvo ili propadali, dvadesetak je godina vrtio rulet kapitalističkog bankarstva. A sve to u velikom stilu, sa "pozlatom" od talijanske kulture i građanskog liberalizma.
    Domogavši se, nakon burnih previranja među splitskim autonomašima, stolice splitskog gradonačelnika, Bajamonti je krenuo ostvariti svoju viziju Splita kao središta dalmatinske nacije, koja bi kao most između Europe i Balkana ostvarivala veliku dobit od posredničke trgovine. Stoga je, po uzoru na Milano, "svome" gradu odlučio dati metropolitanski izgled. U tu svrhu, novcem domaćih i stranih investitora, osnovao je korporaciju "Associazione Dalmatica". Bajamontiju ničiji novac nije smrdio. Čak što više, za vrijeme kratkog savezništva sa hrvatskim narodnjacima, uspio je dobiti pozamašnu svotu i od đakovačkog biskupa J. J. Strossmayera.
    No neobuzdani temperament, slabo prikriveni talijanski nacionalizam, koji ga je u mladosti koštao zatvorske kazne, te neuredne financije dovele su Bajamontija ubrzo u sukob s vladom. Da bi sačuvao podršku splitske političke i financijske elite, organizirao je pučke mitinge potpore svojoj politici. Bajamonti je, koristeći vješto sve rekvizite populizma zadobio je osobnu odanost i najšireg sloja stanovništva tadašnjeg Splita. Hrvatski pučani u četvrtima Varoš, Dobri, Manuš i Lučac u njemu su gledali "ćaću" koji će im pomoći da se izvuku iz siromaštva i bijede. Stoga su mu oduševljeno klicali kad im je držao predizborne govore posredstvom prevoditelja, kad je organizirao skupove potpore svojoj politici ili kada su razbijali prozore sjedišta Narodne stranke na Rivi. Naravno, ova je "idila" bila dobro plaćena jer je tadašnji splitski proračun sadržavao je stavke namjenjene dodatnom "podmazivanju" pojedinih pučana. Osim toga uspješno je koristio i medije. Golemom svotom od preko 10000 forinti financirao je list "L'Avvenire", koji je u javnosti brano njegovu politiku.
    Nakon toga, ulagači ne samo da se nisu povukli nego su novim ulozima učvrstili Bajamontija. A on nije gubio vrijeme. Tražio je nove ulagače čak i u Carigradu i Moskvi, a u suradnji sa Stefanom Ljubišom, zaradio je solidnu svotu od prodaje koncesije za izgradnju željeznica u Dalmaciji. Tako učvršćen Bajamonti nije ni pomišljao da bi ga netko mogao ugroziti.
   No čitavo to vrijeme vođa splitskih narodnjaka Gajo Bulat nije mu prestajao "puhati za vratom". Ovaj strpljivi čovjek godinama je pratio Bajamontijeve poslove, posebno one financijske prirode, čekajući protivnikov pogrešan korak. I dočekao ga je. Kad su se bersaljeri, pripadnici Bajamontijeve poluvojne gimnastičke udruge, potukli sa austrijskom vojnicima, lavina je pokrenuta. U Beču, Zadru i Splitu sve se okrenulo protiv Bajamontija. Na izborima 1882. napustila ga je politička, gospodarska i crkvena elita Splita. Čak su i njegovi "vjerni" pučani postali hrvatski nacionalisti.
    Iako je sve do smrti ostao u politici, Bajamontijev san o Splitu kao euro-balkanskoj metropoli bio je nepovratno izgubljen.
    Usprkos tome, sjećanje na ovog neobičnog čovjeka ni danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Mnogi pripadnici hrvatske intelektualne elite, na njegov politički pragmatizam gleda sa velilim simpatijama.
Tihomir RAJČIĆ


CoolPROFA @ 06:53 |Isključeno | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 9, 2017

    SLOBODNA DALMACIJA

 Dok višemjesečni sukob premjera Milanovića i europske povjerenice Reding ovih dana doživljava dramatični vrhunac javnost se pita što nam donosi budućnost.

    Hoće li Hrvatska dobiti euro sankcije?

   Hoće li nas to koštati milijune eura i tisuće radnih mjesta?

   I što je još gore, hoće li eventualne sankcije narušiti naš međunarodni ugled i vratiti nas u zapećak Europe u kojem smo bili prije šedzdeset i sedam godina?

    U doba kada je, na današnji dan 19. rujna 1946., legendarni britanski državnik Winston Churchill je u govoru „Sjedinjene države Europe“ posijao sjeme europskog jedinstva. Sjeme iz kojeg je nikla današnja Europska unija.

 

Prorok dvadesetog stoljeća

    Winston Spencer Churchill pripadao je vladajućem sloju britanskog društva. Bio je potomak plemićke obitelji koja mu je na početku života otvorila mnoga vrata do uspjeha. Nakon djetinstva provedenog u internatima za bogatašku djecu i ludo avanturističke mladosti, uporni Churchill je uspio postati politička ali i intelektualna legenda. Zbog toga je u trenutku smrti, 1965., smatran je prorokom XX. stoljeća.

    Svoje mjesto u povijesti Churchill je zaslužio u II. svjetskom ratu, kada je usamljenu Britaniju poveo u rat protiv nadmoćne Hitlerove ratne mašinerije.

    Iako poznat kao mrzitelj komunizma,"lažljiva majmunarija" nazvao je komunizam jednom, pružio je ruku sovjetsko vođi Staljinu.

    "Da je Hitler napao pakao, našao bih dobru riječ i za vraga"- odgovorio je onima koji su ovaj njegov pragmatizam kritizirali kao nedosljednost.

   U tom kontekstu Churchill je pružio ruku i manje poznatom komunističkom vođi Josipu Brozu-Titu čiju je partizansku vojsku smatrao korisnim saveznikom u borbi protiv Hitlera.

    Iako je nakon pobjede u ratu 1945. izgubio izbore, "birači su mi dali čizmu u stražnjicu" požalio se mucavom kralju Georgeu VI., te iako je već bio zagazio u osmo desetljeće života, Churchill nije otišao u mirovinu. Naprotiv, vrijeme je provodio pišući 3500 stranica dugu povijest II. svjetskog rata za koju je kasnije dobio Nobelovu nagradu i u javnim nastupima.

 

Sjedinjene države Europe

  Shvaćajući da trajnog mira na starom kontinentu neće biti bez stvaranja europskog institucionalnog jedinstva Churchill je u svom govoru održanom 19. rujna 1946 u Zürichu u Švicarskoj, predložio osnivanje "Sjedinjenih Država Europe".

     Prema njemu takvo udruživanje omogućilo bi "stotinama milijuna ljudi koji su patili da ponovo uživaju u jednostavnim zadovoljstvima i nadama koje života čine vrijednim življenja".

    Osim toga Churchill je, iako osobno deist, europsko jedinstvo smatrao važnim i zbog činjenice da je naš kontinent "fontana kršćanske vjere i kršćanske etike" i zbog toga što je "izvorište većine kulturnih, umjetničkih, filozofskih i znanstvenih dostignuća kako u doba antike tako i u moderno vrijeme".

     Stoga "ako Europa bude jednom ujedinjena, dijeleći zajedničko naslijeđe, neće biti granica sreći, napretku i slavi koji će njeni narodi uživati."

    Poučen gorkim iskustvima europske prošlosti, Churchill je naglasio da "prvi korak u izgradnji europske obitelji mora biti partnerstvo između Francuske i Njemačke". Stoga je, iako su ratne rane bile vrlo svježe, Europu pozvao da razorenoj Njemačkoj pruži ruku pomirenja.

    Ovaj Churchillov govor vrlo brzo je postao povijesna prekretnica pa ga danas mnogi smatraju nekom vrstom kamena temeljca Europske unije.

 

„Željezna zavjesa“

     Nešto više od pola godine ranije, 5. ožujka 1946., na sveučilištu u gradu Fulltonu u američkoj saveznoj državi Missouri, Churchill je održao svoj drugi poznati govor u kojem je precizno predvidio sljedećih pola stoljeća europske povijesti..

    U govoru koji je kasnije nazvan "željezna zavjesa" Churchil je prvi upozorio da je Europa opasno podijeljena na komunistički istok i demokratski zapad.

    Rečenica "željezna zavjesa spustila se preko kontinenta.  Iza te crte nalaze se glavni gradovi drevnih država srednje i istočne Europe - Varšava, Berlin, Prag, Beč, Budimpešta, Beograd, Bukurešt i Sofija.  Svi ti dobro poznati gradovi i njihovo stanovništvo nalaze se sada u sovjetskoj sferi" postala je odmah važan dio europskog identiteta.

    Ipak, Churchill nije zagovarao rat nego je predlagao stvaranje kakvog-takvog suživota koji koji bi Europi omogućio mir i napredak.

 

Beogradske klevete

     Za to vrijeme Josip Broz nije dopustio da mu birači, kao Churchillu, daju "čizmu u stražnjicu". Naprotiv, oslanjajući se na vojsku i policijski aparat, svu je vlast uzeo u svoje ruke.

    Iako je tijekom II. svjetskog rata Churchillu obećao suprotno, stvorio je komunistički sustav koji je na nož dočekao europsku viziju svog bivšeg ratnog saveznika.

    To je stajalište izražavao i strogo kontrolirani jugoslavenski tisak.

    Tako se službeni beogradski list Borba u karikaturi pod nazivom "Neka Europa vaskrsne", objavljenoj 24. rujna 1946. na grub i primitivan način izrugivala sa Churchillovim riječima kako "prvi korak u izgradnji europske obitelji mora biti partnerstvo između Francuske i Njemačke".

    Naime, Churchill je prikazan kao debeli čovječuljak koji nastoji pomiriti poraženog nacističkog kostura i francuskog nacionalnog izdajnika maršala Petaina. Dakle, čitateljima se sugerira da Churchill nije nikakav vizionar nego prikriveni fašist.

    Na isti način je bila intonirana i karikatura "Iza gvozdene zavese" koju je Borba objavila 14. ožujka 1946. i u kojoj je Churchill opet prikazan kao zaštitnik poraženih fašista i nacista.

 

Suzdržani Hrvati

    Za razliku od beogradskog tiska, hrvatske novine bile su puno suzdržanije.

    Reagirajući na Churchillov govor u Fulltonu, Slobodna Dalmacija najprije 16. ožujka 1946. iz moskovske Pravde prenosi intervju sa sovjetski vođom Staljinom koji je Churhillov nastup opisao kao "opasan akt sračunat da se posije sjeme razdora među savezničkim državama".

    Kao izvjesni intelektualni dodatak stavovima velikog vođe, Slobodna 19. i 20. ožujka 1946. prenosi i tekst sovjetskog akademika Eugena Tarlea koji Churchillu, među ostalim, spočitava britanski imperijalizam, nedostatak pravog slobodarstva i nastojanje da Ameriku skrene s puta suradnje sa Sovjetskim savezom.

     No, iz naše današnje perspektive krajnje iznenađujuće izgleda potpuna šutnja kojom je bio popraćen Churchillov govor o Sjedinjenim Državama Europe.

    Otkud takav muk?

    Jeli li Josip Broz šutio zbog nedostatka jasne direktive iz Moskve ili zbog vlastite nezainteresiranosti za problem europskog jedinstva?

 

Titova tajna politika

     Tito, kad je bila u pitanju vlast i njeno očuvanje, bio pragmatični makijavelista. Da je tome tako svjedoči podatak koji nam donosi suvremeni hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina.

    Naime, pripremajući se za nadolazeći sukob sa Staljinom počeo se približavati zapadu. U tom smislu je Amerikancima je tajnim diplomatskim kanalima poručio da je voditi ozbiljne diplomatske pregovore jedno, a pričati priče za javnost nešto sasvim drugo.

    Time je započela njegova dvostruka vanjska politika i njegovo pretvaranje u komunističkog saveznika Amerike i zapada.

    Zbog toga nisu bili narušeni dobri odnosi koje su Churchill i Tito uspostavili tijekom II. svjetskog rata i koji su kulminirali Titovim posjetom Londonu 1953.

 

 Hrvatska u zapećku

    U tom smislu je neprijateljsko pisanje jugoslavenskog tiska o Churcillovu europejstvu, vjerojatno bilo dimna zavjesa Titove tajne vanjske politike. Cilj takve Titove politike bio je da, dodvoravanjem i komunističkom istoku i kapitalističkom zapadu, učvrsti balkansku federaciju i sačuva svoju apsolutnu vlast.

     Ipak, Titiov stav prema Churchillovoj liberalno-demokratskoj viziji Europe bio izrazito negativan. Stoga su Hrvati prije šezdeset i sedam godina bili u zapećku europskih integracija.

    U promijenjenim povijesnim okonostima ova se situacija danas teško može ponoviti.

    No eventualni gubitak milijuna eura iz EU fondova i šteta koju može pretrpjeti naš međunarodni ugled imali bi značajne političke posljedice jer bi tvrdnje oporbe da premijer Milanović reciklira ideološke obrasce nekih prošlih vremena dobile na težini.

   Tihomir Rajčić

CoolPROFA @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
nedjelja, svibanj 7, 2017
XX!. stoljeće . Split je gospodarsko i prometno središte šireg prostora srednje i jugoistočne Europe. Rastući promet i trgovina te domaća proizvodna djelatnost, osim što donose dobit kapitalističkoj eliti i običnim Splićanima omogućuje sigurniji i udobniji život. Široke i dobro uređene ulice obrubljene su privatnim kućama u kojima žive najviše dvije obitelji. Uz poticaj gradskih vlasti svaka od tih kuća ima vrt, pa Split u proljeće izgleda i miriše kao jedan veliki park. Pojedine gradske četvrti, posebno Poljud te područje od Brodarice do Brda pa dalje prema Solinu puno je ladanjskih kuća imućnijih građana.

    Ovu, danas fantastičnu, viziju Splita ponudio je 1896. Petar Senjanović, jedan od najranijih graditelja Splita.
 
"Šporki stari grad"
    U nizu od šest članaka pod naslovom "O građevinskim prilikama u Splitu" koji su objavljeni u listu Jedinstvo Senjanović je najprije portretirao svoj grad. Slika koja nam se tu nudi danas izgleda šokantno. Toliko šokantno da suvremenicima odmah na pamet pada poznata rock-uspješnica "Šporki stari grad".
    Naime, Split u to doba nije imao građevinski urbanistički plan, nije bilo nikakvih građevinsko-komunalnih propisa. Grad je posebno njegova predgrađa, doslovno zaudarao. Razlog tome je bila kanalizacijska mreža koja je bila toliko loša da su čak i ulice u strogom središtu ispuštale fekalna isparenja. U predgrađima, a to su onda npr. bili Lučac i Dobri, mnoge kuće su imale crne jame koje su bile ili vrlo loše napravljene da su izgledale kao "otvorena gnjojilišta".
    Problem je bilo i to što ulice mjestimično bile toliko uske da se dvoje ljudi nije moglo mimoići. Također, usprkos gospodarskim potrebama rastućeg prometa, ceste koje su vodile izvan grada bile su vrlo često zagušene kako samim prometom tako i "zbog loše navike ljudi da kola ostavljaju nasred puta". Najveća gužva bila je, ponedjeljkom i četvrtkomkada su u grad dolazili seljaci iz okolice. Tih dana događalo se da "od puste stiske svako kretanje zapinje" tj. da neprotočne i slabo uređene ulice budu doslovno zagušene ljudima koji su Splitu došli ponuditi svoje uglavnom poljoprivredne proizvode. Slika vrlo nalik onoj koju danas vidimo u gradovima Indije ili nekog drugog zakutka tzv. trećeg svijeta.
    Splitom je osim toga još uvijek vladao srednjovjekovni nered pa su ulice redom bile krivudave i bez određenog smjera. Da stvar bude još gora cijevi za komunalnu infrastrukturu (telefon, vodovod, plin za javnu rasvjetu) u zemlju polagane bez jasnog plana i reda. Rezultat, poznat i danas, stalno raskopane ulice.
    U takvim uvjetima život ljudi nije bio ni najmanje ugodan. Širim slojevima stanovništva problem je na prvom mjestu predstavljala nestašica stambenog prostora. Također, budući da je svatko gradio kako je htio i da su ulice bile vrlo uske to su i stambeno-higijenski uvjeti stanovanja bili loši. Ljudi su doslovno živjeli u mračnim izbama bez dovoljno zraka.
 
Smjeli vizionar
    Zbog svega ovoga Senjanović je gradskoj upravi uputio dosta oštrih riječi ali ponudio i pregršt konkretnih i utemeljenih rješenja. On naime, otvoreno kritizira političku elitu Splita zbog toga što ne poduzima ništa da grad pripremi za uspon koji grad očekuje u dvadesetom stoljeću. Također prigovara joj da previše na ruku ide kapitalistima posebno sebičnim špekulantima koji ne pridonose općem dobru. Sasvim u duhu modernog shvaćanja demokracije, on gradsku vlast opominje da je "koliko u pogledu stanova toliko i u pogledu prometa općinska je vlast pozvana da radi za opće dobro", te "da pred očima mora imati javni interes, a pogotovu onaj nižih slojeva".
    Ovdje treba imati na umu da je Senjanović, iako tek dvadesetogodišnji mladić koji je upravo bio napustio klupe Visoke tehničke škole u Beču, zapravo prstom upirao u Hrvatsku narodnu stranku koja je tada vladala Splitom i Dalmacijom. Ova stranka je u svojim redovima okupljala domaću političku, intelektualnu ali i gospodarsku elitu. Stoga Senjanovićeve članke valja vidjeti kao javni nastup kojeg je sponzorirala jedna od skupina unutar Hrvatske narodne stranke, vjerojatno tehnički obrazovani intelektualci.
     Nudeći rješenja Senjanović gradskim ocima predlaže da se osnuje statistički ured koji će prikupljati i obrađivati podatke glede stambenih, prometnih i gospodarskih potreba grada. Predlaže izradu generalnog urbanističkog plana koji će unaprijed predvidjeti smjer i način razvoja Splita. U tom sklopu najvažnijim smatra formiranje širokih i protočnih ulica koje bi omogućile nesmetan promet ljudi i robe. Da bi se riješio problem nestašice stanova Senjanović upućuje poziv kapitalistima da investiraju u stanogradnju i da budu oni "koji otvaraju put u blagostanje". Ovdje treba imati na umu da je ova inicijativa bila sasvim u duhu vremena kada se privatne poduzetnike vrlo često proglašavalo velikim domoljubima. Posebno ako su svoj novac ulagali u neku proizvodnu djelatnost koja je još uz to otvarala i radna mjesta. Ipak, Senjanović se oštro protivio urbanizaciji kakva je provedena danas tj. izgradnji "onih ogromnih kućetina koje sliče na kasarne i koje se žali Bože pojavljuju kad nastane nestašica stanova". Njegov su ideal bile četvrti oblikovane od jeftinih kuća obiteljskog tipa koje bi, barem srednjem sloju stanovništva, omogućilo povoljno stanovanje čiji trošak ne bi prelazio 20% prihoda obitelji.
    Iako je pristalica napretka i modernih rješenja Senjanović je pokazao senzibilitet za kulturnu baštinu. U tom smislu smatrao je da Dioklecijanovu palaču i staru jezgru Splita treba poštedjeti rušenja. Nasuprot tome mletačke je bedeme smatrao građevinama bez veće povijesne važnosti. Isto tako Senjanović se bez puno emocija zalagao za uklanjanje groblja na Sustipanu, predviđajući na njegovu mjestu "romantično šetalište" te park i igralište.
 
   Što nam ovaj davni vizionarski pogled na Split znači danas?
Je li Split danas, bolji? Brine li se lokalna politička i gospodarska elita za opće dobro posebno, kada je u pitanju interes malih ljudi? Smatra li se i danas da privatno poduzetništvo može pridonijeti općem dobru ili poduzetnike gledamo isključivo kao špekulante i tajkune.
   Je li, dobro što umjesto Senjanovićevih jednokatnica na nekadašnjem splitskom polju imamo šumu nebodera, a što umjesto ljetnikovaca na Stinicama imamo Sjevernu luku.
    Odgovor na ova i mnoga druga pitanja koja proizlaze iz Senjanovićeve vizije pokazat će koliko je Split u zadnjih stotinjak godina zaista napredovao.
Tihomir RAJČIĆ
CoolPROFA @ 07:50 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, travanj 27, 2017
Slobodna Dalmacija

 

Veće trošarine na duhan koje ćemo plaćati nakon ulaska u Europsku uniju prilika su da napustimo ovaj opasni porok koji ima mračnu i smrdljivu prošlost. O toj prošlosti svjedoče priče iz knjige „Dim bogova. Socijalna povijest duhana“ poznatog američkog novinara Erica Burnsa koji je radio za NBC, Fox News i New York Times.

    Knjiga „Dim bogova“ objavljena je 2007., i još uvijek nije dostupna hrvatskoj javnosti. 

 

    Indijansko "lječenje" duhanom

    Iako je to danas teško zamisliti, duhan je nekad smatran ozbiljnim lijekom. U predkolumbovskoj Americi duhan su uzgajali plemenski vračevi da bi njime liječeli svoje suplemenike, ali i udobrovoljavali bogove.

     Smatralo se da je pušenje zdravo jer se time otvaraju sve pore u tijelu. Vračevi svoje bolesnike liječili procesom koji je sličio na umjetno disanje, s tim da su umjesto zraka u bolesnikova pluća upuhivali duhanski dim. Za liječenje glavobolje pacijentu su ispuhivali duhanski dim na čelo. Neke probavne tegobe liječilo se upuhivanjem duhana u stražnjicu uz pomoć posebno kontruirane lule.

    Smatralo se da je duhan posebno koristan za žene. Stoga su neki američki domorodci proizvodili duhansku kremu kojom su žene trljale abdomen da bi se zaštitile od pobačaja. Za lakši porod pripravljala se neka vrsta čaja od duhana. Rodiljama koje ga nisu htjele piti, čaj je silom ulijevan u nosnice. 

 Uz sve to, verovali su da duhanski dim na svom putu u visine ljudima omogućava uspostavljanje veze sa nadnaravnim bićima.

     Zbog svega ovoga Indijanci su Europljanima izgledali ka barbari koji "ispijaju dim".

 

Prva europska žrtva duhana

    Prva europska žrtva duhanske ovisnosti bio je Kolumbov bliski suradnik, Španjolac Rodrigo de Xerez. On se u Americi izgledao bio "navukao" na duhan koji je kriomice donio u domovinu. No, Rodrigo nije stradao od zdravstevnih nego od socijalnih posljedica pušenja. Naime, kao jedini pušač u svom rodnom gradu Ayamonteu, a vjerojatno i u čitavoj Europi Rodrigo je svojim sugrađanima izgledao kao čudak koji se razbolio ili izgubio pamet. Jer tko bi normala, mislili su oni, čitav dan sjedio udisao duhanski dim i meditirao. Zato su ga prijavili Inkviziciju koja je Rodriga trebala izvesti na pravi put i osloboditi ga njegovog nastranog običaja. No, Rodrigo nije odustao od pušenja pa je ubrzo ostao bez svojih imanja i završio u tamnici.

Duhanska moda

    Drugi poznati europski ljubitelj duhana, Englez sir Walter Releigh, imao je više sreće. On je, obećanjem da će duhanski "dim pretvoriti u zlato", uspio poslovično strogu i nepovjerljivu kraljicu Elizabetu I uvjeriti da investira u duhansku ekspediciju u Ameriku. Svoje obećanje sir Walter je dijelom uspio ostvariti i zato što je duhan postao popularan u Engleskoj. Naime, Englezima su pušači isprva izgledali kao rijetke životinje. Prolaznici su za zaprepaštenjem gledali čudake koji su išli ulicom i dimili. Djeca su se od njih sakrivala i iza leđa im dovikivala poruge.

     No, zbog činjenice da je sir Walter bio neka vrsta medijske zvijezde, lule i debele cigare od smotanih listova duhana uskoro su Englezima postale su omiljena razbibriga. Stvari su išle dotle da su pušila čak i školska djeca koja su, umjesto marende, u dobivala dnevno sljedovanje duhana.

    Za popularizaciju duhana u Europi posebno je važan francuski veleposlanik Jean Nicot koji je kraljici Katarini na poklon donio duhan kao "čudotvorni" lijek za njene česte glavobolje izazvane migrenom. Iako nije poznato koliko je duhan kraljici zaista pomogao, ona ga je objeručke prihvatila. Njen je primjer uskoro zarazio čitavu Europu. Stoga je po Nicotu kasnije nazvan jedan od najotrovnijih sastojaka duhana, nikotin.

    Popularnost duhana u tadašnjoj Europi najslikovitije su izrazili  Nizozemci koji su u čast duhana spjevali sljedeću pjesmicu: "Tko ne voli list duhana i čašu vina, dabogda čitave noći jahao na magarcu"

 Neprijatelji duhana

    No, duhan je imao i svoje protivnike.

    "Tko bi pametan u sebe unosio dim, a zatim posvetio vrijeme njegovu ispuhivanju. Tko je toliko blesav da bi sebi dopustio da zaudara na duhan i da u ustima ima ukus pokvarene hrane" pisalo je u prvim antiduhanskim pamfletima.

    Neki su se duhanu protivili iz vjerskih razloga jer su smatrali da je riječ o još jednom poroku koji ljude vuče u uživanje i odvlači od spasenja, pa je jedan papa svećenicima strogo zabranio pušenje. Ipak bilo je i drugačijih mišljenja. Talijanski svećenik Benedetta smatrao je da je pušenje pozitivna stvar jer potiskuje spolnu želju i pomaže spasenju duše.

    No, prvi pravi neprijatelj duhana bio je engleski kralj James I koji je napisao knjigu "Protudarac duhanu" i koji je nastojao iskorijeniti ovaj, po njegovu mišljenju, "barbarski običaj". Iako je kraljeva kampanja da porezom od 4000% eliminira pušenje, propala, mnoge njegove zamisli oživjela je vlada SAD u 20. stoljeću.

    Velike je zasluge u borbi protiv duhana imala i neumorna Amerikanka Lucy Page Gaston. Ona je pušače javno žigosala kao "smrdljivce", te je protiv njih jedno vrijeme uspjela okrenuti političare. Čak što više, ona je na pušače slala posebno obučene dječake koji su im na ulici iz usta otimali cigarete.

    No, sve to nije moglo zaustaviti duhansko ludilo koje je tristotinjak godina vladalo Europom i Amerikom.

  Amerika u duhanskoj slini

    Ovo duhansko ludilo započelo je u Americi kada su tamošnji doseljenici počeli masovni uzgoj duhana, nazvan Virginija po koloniji u kojoj je uzgajan. Duhan je uskoro postao toliko popularan da je služio kao novac. Čak što više, smatrali su ga lijekom od teške zarazne bolesti poput žute groznice, a smatralo se i da duhanski dim čuva hranu od kvarenja.

    Isprva je najpopularnija bila lula koju su pušili svi, pri čemu su pripadnice ljepšeg spola preferirale keramičke lule. Kasnije je u modu ušla cigara, deblji ili tanji smotuljak duhanskog lista, koji je zbog kubanskog podrijetla šire poznat kao kubanka.

    U 19. stoljeću u Americi je bio proširen običaj žvakanja duhana. Više stotina poduzeća prodavalo je duhan kojem su dosjetljivi trgovci dodavali šećer, cimet, med i tko zna što još drugo.

    Žvakanje duhana posebno je popularizirao umirovljeni američki predsjednik A. Jackson koji je zadnje godine života proveo ljuljajući se u svojoj omiljenoj stolici i žvačući duhan koji bi nakon vremena pljunuo "spitoon", odnosno pljucalicu postavljenu na pod.

    Iza ove, Amerikancima vrlo romantične slike, stajala je gruba, prljava i smrdljiva stvarnost jer je mnogim žvakačima "žuta slina polusažvakanog duhana curi niz usta". Engleski pisac Charles Dickens na svom putovanju brodom po Americi nije mogao spavati zbog "podrigivanja i pljucanja koji su odjekivali čitavu noć".

    Stvari su stajale toliko loše da su čak i u državnim institucijama u Washingtonu napisi ljubazno upozoravali gospodu da sažvakani duhan ne pljucaju po podu i po zidovima nego u zato predviđene pljucalice.

 

   Duhanska revolucija u Europi

    Dok je Amerika plivala u duhanskoj slini u Europi je nastao proizvod koji je osvojio svijet.

    Kopajući po smeću španjolski su siromasi skupljali ostatke bogataških cigara, od njih spravljali duhansku mješavnu koju bi zatim zamotali u male papiriće i pušili. Ove španjolske papelete, odnosno ceduljice, su zbog blagog okusa bile su prihvatljive ženama, jednako kao i muškarcima. Ove male smotuljke duhana dodatno su popularizirali britanski vojnici koji su sredinom XIX. stoljeća vodili krvavi rat s Rusima. Točku na i stavili su Francuzi koji su ovim smotuljicima dali današnje ime cigarette.

    Cigarete su bile toliko popularne da su im španjolski radnici čak i spjevali pjesmicu:"Cigareta, čaša vode i lijepa djevojka, pa čovjek može čitav dan bez hrane". Čak što više, cigareta je krajem 19. stoljeća počela biti i simbol rastućeg ženskog pokreta pa su mnoge žene govorile: "sa svakim novim dimom, sve više postajem svoja".

    No, cigarete su imale i svoju tamnu stranu. Za razliku od gospodskih cigara u čijim je listovima bilo tek oko 2% nikotina, u cigaretama ga je bilo 9- 10%. Zato su generali smatrali da je cigareta posebno dobra za vojnike jer njen "otrov...u svakom dimu ima malo okusa smrti", što je vojnicima trebalo pomoći u suočavanju sa strahom od smrti.

    Naravno, europsko duhansko ludilo je zahvatilo i Hrvate koji su, ako je vjerovati tadašnjem tisku s kraja 19. stoljeća, pušili 8 do 12 kg čistog duhana godišnje, odnosno dvije do tri kutije današnjih cigareta dnevno. Pušenje je bilo toliko rašireno da su siromasi često radije pušili nego jeli. Stoga ne čudi da su se početkom 20. stoljeća jedne novine žalile kako je Split pun raspuštene mladeži koja s cigaretom u ruci na ulici zlostavlja prolaznike.

Duhansko zavođenje žena

    No, pravo duhansko ludilo dogodilo se u 20. stoljeću u Americi, koja je pod utjecajem dvaju svjetskih ratova postala najveća pušačka nacija na svijetu.

    Stotine tisuća Amerikanaca je tada prošlo put od nepušača do potpune duhanske ovisnosti. Koliko je ta slika stravična pokazuje brojka da je prosječni Amerikanac, dakle svaki muškarac, žena i dijete, na početku 20. stoljeća pušio manje od tisuću cigareta godišnje. Pola stoljeća kasnije ta se brojka popela na preko četiri tisuće. Dakle, prosječni strastveni pušač vjerojatno je pušio i dvadesetak tisuća cigareta godišnje odnosno dvije do tri kutije dnevno, a možda i više.

    Klasični primjer duhanskog ludila svakako je bio slavni glumac Clark Gable koji je pušio oko tri kutije cigareta bez filtera dnevno i koji je umro od srčanog udara u 59. godini.

    Stoga ne čudi da je industrija duhana u ovom razdoblju narasla do neslućenih razmjera i da su pušačke reklame osvajale tržište. Pri tome najbezobzirniji izgleda način na koji je industrija duhana pokušala, i uspjela, osvojiti žene.

    Promidžbene kampanje su ženama poručivale da je pušenje najsigurniji znak emancipacije od muškaraca. Također, reklame su žene uvjeravale da je cigareta najbolji način regulacije tjelesne težine, odnosno da im pušenje pomaže da tako dobiju izgled otmjenih djevojaka na reklamama.

    Duhanske kompanije su u reklamnu upregnule i Djeda Božićnjaka koji je pušačima poručivao da njemu cigarete ne nadražuju grlo i ne izazivaju kašalj. Vrhunac svega bila je reklama u kojoj se zloupotrebljavalo liječnike jer, navodno, "više liječnika puši Camel nego neke druge cigarete"

Početak kraja duhana

    Ipak, ovo duhansko ludilo nije moglo potrajati vječno jer je moderna medicina u 20. stoljeću konačno otkrila vezu pušenja sa mnogim bolestima, na prvom mjestu rakom pluća. Suočene sa ovakvim razotkrivanjem duhanske kompanije su posegnule za filterom uvjeravajući pušače da su time zaštićeni od katrana i nikotina i da bezbrižno mogu uživati u duhanskom dimu.  

    Ipak, na tragu reformi tragično preminulog J. F. Kennedya, američka vlada je 1964. krenula u obračun sa dotadašnjom svemoći duhanske industrije. Rezultat toga je činjenica da je pušenje u 21. stoljeću postalo društveno neprihvatljiva navika.

     Stoga euro duhanske trošarine koje nas čekaju od 1. srpnja, treba vidjeti kao nastavak politike engleskog kralja Jamesa I. da se iskorjeni ovaj, kako ga je on nazvao, "barbarski običaj".

Tihomir RAJČIĆ

CoolPROFA @ 22:05 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 24, 2017
HLADNE GLAVE

  Po tko zna koji put Jasenovac je jučer upotrijebljen za "pumpanje" antihrvatske mitologije.    Zato Potpisnik ovih redova ne može, a da se ne prisjeti jedne povijesne pouke od prije točno pola stoljeća.

Tuđman protiv jasenovačkog mita

    Naime, tijekom prvih mjeseci 1966. tadašnja jugoslavenska veteranska organizacija SUBNOR, nastojala je na spomenik koji je u srpnju te godine svečano otvoren u Jasenovcu postaviti spomen-ploču na kojoj je trebalo pisati da je u ovdašnjem ustaškom logoru ubijeno od 700 do 800 tisuća ljudi.

    U općoj šutnji koja se u tim vremenima kad nije bilo slobode govora, podrazumijevala, svoj glas protiv ove monstruozne krivotvorine podigao je jedan povjesničar. Riječ je bila o dr. Franji Tuđmanu koji je zbog svoje građanske hrabrosti pao u nemilost negdašnjih komunističkih prijatelja, ali i velikog dijela hrvatske intelektualne elite.

    Tuđman je ipak uspio spriječiti postavljanje monstruozne spomen-ploče koja je trebala biti pokriće za anti-hrvatsku propagandu radikalnih srpskih nacionalista.

    Prema Tuđmanovu mišljenju, činjenicu da je Jasenovac bio "brutalno i divlje mjesto" tada se htjelo se zloupotrijebiti za, današnjim riječnikom rečeno, antihrvatski politički spin.

Bartolomejev politički spin

    No, Franjo Tuđman se, izgleda, uzalud trudio jer su pola stoljeća kasnije, carigradski patrijarh Bartolomje i vrh Srpske pravoslavne crkve gotovo uspjeli napravili ono što je Tuđman 1966. spriječio.

    Zbog toga svi u Hrvatskoj, a posebno oni koji obnašaju vlast ili će je tek obnašati, na umu trebaju imati Tuđmanova upozorenja, jer je to jedini način da spriječimo nove zlouporabe Jasenovca.

 Tihomir Rajčić

CoolPROFA @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, travanj 18, 2017

SLOBODNA DALMACIJA  9. sječnja 2016.

    Prije trideset godina mnogi Europljani su multietničnost, odnosno političko prihvaćanje etničkih i vjerskih raznolikosti, vidjeli kao rješenje društvenih problema. Danas sve veći broj Europljana smatra da je multietničnost uzrok, a ne rješenje problema... Ova predodžba je političko gorivo za masovni rast radikalno desničarskih i populističkih stranaka te, u najekstremnijem slučaju, dovodi i do nasilja...

     Ovako je Kenan Malik britanski znanstvenik, novinar i ekspert za politiku multietničnosti, inače indijskog podrijetla, 2015. u svjetski poznatom časopisu Foreign Affairs sažeo krizu politike multietničnosti u današnjoj Europi.

Preporod politike identiteta

    Osvrćući se na povijesni razvoj europskih naroda i njihovih država Malik ističe da su u prošlosti europska društva bila daleko više multietnična i manje nacionalno integrirana nego danas, navodeći kao primjer francuske seljake koji su tek početkom XX. stoljeća postali "pravi" Francuzi.

    Današnji stupanj nacionalne, kulturne i etničke integracije europskih naroda dostignut je uglavnom iza II. svjetskog rata kada su zaboravljene vrlo oštre klasne podjele iz prošlosti, zbog čega je kultura postala glavni način kroz koji ljudi shvaćaju društvene razlike. Europljani su zbog toga sve više počeli obraćati pozornost na etničke, kulturne i vjerske kriterije, te su sve više postali zaokupljeni definiranjem svoje pripadnosti, a sve manje podupiranjem društvenih promjena.

    Zbog činjenice da su Europljani svoje domovine počeli gledati kao vrlo posebne tvorbe koje u okviru europskih integracija trebaju očuvati svoju posebnost, klasične ideologije prošlosti ustupile su mjesto politici identiteta.

 

 Europa domovina

    Današnji Europljani zato sa sve više nepovjerenja gledaju na politiku multietničnosti jer u njoj vide korijene nereda, društvene napetosti, ali i korijene moguće dezintegracije svojih nacija.

   Iako pristalice politike multietničnosti u takvim gledištima vide isključivo rasizam, Kenan Malik smatra da Europa tu politiku treba napustiti jer ona zaista vodi u sukobe između različitih vjerskih i etničkih zajednica koje se nisu integrirale u društva u kojima žive.  

    Prema njegovu mišljenju za budućnost Europe bi najbolje bilo kombinirati politiku građanske ravnopravnosti koja bi vodila u asimilaciju i društvenu integraciju, s određenim stupnjem prihvaćanja multietničke različitosti koja bi prestala biti političko pitanje i postala društveni problem kojim bi se bavili individualni građani kroz institucije civilnog društva.

    Stoga, ako se pokaže da je Maliku u pravu, u budućnosti možemo očekivati da će čak i zapadnoeuropske države prihvatiti neku vrstu razblaženog orbanizma, odnosno da će voditi politiku integracije i asimilacije.

    Od toga pa do oživljavanja klasične vizije utemeljitelja moderne Francuske Charlesa De Gaullea, koju je dijelio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, o Europi kao "zajednici domovina", malen je korak.

Tihomir RAJČIĆ

CoolPROFA @ 22:22 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, travanj 14, 2017
  SLOBODNA DALMACIJA

 Glavni razlog zbog kojeg je Isus toliko važan je činjenica, u koju vjeruju svi kršćani, a s njima i ja, da je on bio i još uvijek jeste bog. Ovaj jedinstveni događaj, da se na Zemlji pojavio netko tko je istovremeno i čovjek i bog, bit je kršćanstva. To je misterij, čiji smisao možemo tek naslućivati.  

    Ovako je poznati i utjecajni britanski povjesničar Paul Johnson sažeo bit svog dugogodišnjeg povijesnog istraživanja Isusova života.

 

 Isus u materijalističkom svijetu

    Za Johnsona je neupitno da je zemaljski život bogočovjeka Isusa započeo bezgrešnim začećem koje je Djevica Marija prihvatila s radošću, isto kao i Josip, koji je do kraja života bio brižan i predan zemaljski otac. Rezultat je bio izuzetni dječak jakog duha na kojeg je Marija bila ponosna, ali i zbog kojeg je bila obuzeta brigom jer je tadašnji svijet obilovao neobuzdanim nasiljem moćnika kakav je npr. bio židovski kralj Herod čiji je pokolj djece mali Isus izbjegao u zadnji čas.

    S druge strane Isus je na ovaj svijet došao u doba kada su Rimljani zavladali Sredozemljem, iskorijenili piratstvo, omogućili slobodnu trgovinu i procvat poduzetništva, što je mnogima u njegovoj zemaljskoj domovini omogućilo postizanje golemog bogatstva. Jedan od takvih je bio i Herod koji je, zahvaljujući vještim financijskim manipulacijama postao globalno utjecajni igrač koji je svoje bogatstvo pretočio u političku moć. Ipak, usprkos tome i usprkos velikim infrastrukturnim pothvatima koje je izveo u svom kraljevstvu, Herod je Židovima bio mrzak jer su ga smatrali odnarođenim rimskim pijunom.

    U ovakvim je okolnostima oko tri milijuna Židova imalo, za ondašnje vrijeme, prilično dobar životni standard što se očitovalo u obilju hrane, a posebno kruha, koji je u ljudskoj povijesti uvijek bio mjerilo normalnog života. Ovo relativno blagostanje bilo je vidljivo i u Isusovoj zemljskoj obitelji, jer je Josip vjerojatno bio uspješni privatni poduzetnik koji je mogao financirati relativno skupa obiteljska hodoćašća u Jeruzalem. Josip je također mogao financirati i Isusovo školovanje koje je, smatra Johnson, obuhvaćalo i poznavanje tadašnjih dvaju svjetskih jezika grčkog i latinskog, omogućivši mu da izraste u civiliziranog mladog čovjeka koji je imao znanja, hrabrosti i pustolovnog duha da pokuša promijeniti svijet.

    Kada se Josipovom smrću Isusova zemaljska obitelj rasula, on se već bio zaputio u svijet upoznavati ljude i prikupljati konkretna životna iskustva. U ovom razdoblju koje je potrajalo do Isusove tridesete godine i koje je još uvijek izgubljeno u mraku povijesti, on se vjerojatno bavio mnogim zanimanjima među kojima su bili trgovina i zemljoradnja, a vjerojatno je bio i pastir, upoznavši pri tome vrlo šaroliku galeriju običnih ljudi.

 

Nevoljki čudotvorac

    Iako je putujući svijetom Isus naučio biti jednostavni narodski čovjek, on je istovremeno bio i povučeni usamljenik kojemu je molitva bila povjerljivi prijateljski razgovor s nebeskim ocem ali i prilika za izlazak iz vremensko-prostornog kontinuuma ovog svijeta kojega je, to je posebno važno spomenuti, u molitvi mogao zaustaviti ili čak poništiti.

    Zato ne čudi da povijesni izvori svjedoče kako je Isus na svoje suvremenike ostavljao dojam odlučne osobe, prodornog pogleda, čiji autoritet ne proizlazi samo iz nagomilanog knjiškog znanja, nego i iz činjenice da je utjelovljivao božansku istinu.

    Johnson smatra da je Isus svoje božanske moći nije koristio olako. Naprotiv. Bio je nevoljki čudotvorac u zemlji čiji su stanovnici bili skloni vjerskoj histeriji i čije su vjerske i političke vlasti bile spremne čvrstom rukom obračunati sa svakim koga nisu mogli nadzirati ili upotrebljavati u vlastite svrhe.   

    Iako mu je površni i opasni publicitet oko čuda koja je izveo bio mrzak, jer je svoju poruku nade, mira i čovjekoljublja htio prenijeti razgovorom i razumskim dokazivanjem, nije ga mogao izbjeći. Posebno ne nakon ponešto impulsivnih čudotvornih izlječenja na koja ga je potakla čovjekoljubna sućut prema podređenima, slabima i bespomoćnima, koja su obični ljudi shvatili kao dugo isčekivani znak božanske prisutnosti.

    Istovremeno, hramskim vlastima u Jeruzalemu Isusovo djelovanje je izgledalo kao "kuhanje" opasne revolucije kojoj je cilj srušiti tisućljetno naslijeđe tradicionalne vjere.

 

Isusova revolucija

    A ja vam kažem: Ljubite svije neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi Oca nebeskoga.

    Ove Isusove riječi svjedoče da je strah hramskih vlasti dijelom bio opravdan jer je on propovijedao da vjera treba napustiti tradicionalni okvir i postati pitanje srca i pustolovne duhovne potrage za Bogom. Pri tome je učenje o Kraljevstvu božjem ili Kraljevstvu nebeskom izgledalo, i još uvijek izgleda, neobično jer se to kraljevstvo nalazi izvan prostora i vremena u kojem su ljudi, i onda i danas, navikli sagledavati svoj život. Time je Isus stvorio globalno čovjekoljublje, dana uobličeno u Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, koje je u tadašnjem svijetu bilo revolucinarna novost.

    Isus, smatra Johnston, u stvari i nije imao dom, domovinu nego je pripadao kraljevstvu koje je bilo izvan prostora i vremena. Zato je u svojim propovjedima uvijek isticao da je tjelesna smrt tek padanje u san i da je prava smrt grijeh koji priječi pristup u buduće Kraljevsko nebesko u kojem pojedinac postaje vječan.

    Ova Isusova revolucija je bila okrenuta običnim ljudima s kojima je uvijek veselo razgovarao i bila je usmjerena protiv sebičnosti, pohlepe, predrasuda, ljutnje, te bluda i požude.

    Važan dio Isusove duhovne revolucije bile su žene koje su u tadašnjem svijetu bile sasvim podređene, i koje su kroz njegovo učenje dobile dostojanstvo ljudskog bića i koje su zbog toga činile veliki dio njegovih sljedbenika. Johnson tvrdi, a s njime se slažu mnogi povjesničari, da bi Isusov životni put na zemlji vjrojatno bio drugačiji da je slušao njihove praktične i racionalne savjete, odnosno da među apostolima nisu bili samo muškarci koji su često bili zbunjeni, nepraktični ili čak prepadnuti.

    Sve u svemu Isusova revolucija nije ciljala na rušenje postojećih institucija ili njihovu reformu nego je od pojedinca tražila predanost osobnim duhovnim promjenama. Zato Johnson smatra da je ova revolucija svijet učinila boljim mjestom i omogućila da oni koji u njemu žive vode ispunjeniji i sretniji život.

 

Isus i prljava politika

    Što nam je činiti- upitale su tisuće pridošlih Isusovih sljedbenika.

   Apostol Petar im je odgovorio.

     Obratite se i svatko od vas neka se krsti u ime Isusa Krista da vam se oproste grijesi i primit ćete dar, Duha Svetoga.

    Ovako je Isusov božanski karakter izražen neposredno poslije njegova uskrsnuća.

    No, Isusov božanski karakter, smatra Johnson, na posredan način potvrđuje i činjenica da su povijesni izvori suglasni o događajima koji su predhodili njegovoj smrti na križu, u zabiti tadašnjeg rimskog svijeta. Ta tvrdnja dobiva na težini kad se ima na umu da ubojstvo Julija Cezara koje se zbilo nepuno stoljeće prije u rimskom senatu koji je tada bio globalno središte moći, još uvijek nije do kraja osvijetljeno.

    Isusov božanski karakter neizravno potvrđuje i univerzalno iskustvo susreta sa prljavom politikom.

    Svakom ljudskom naraštaju bilo gdje u svijetu prepoznatljiv je gotovo filmski tijek događaja koji je vodio do Isusove smrti na križu. Judino izdajstvo, Isusovo uhićenje, suočavanja jeruzalemskim hramskim sudcima i izručenja Rimljanima. Prepoznatljiva je i činjenica da su Isusovi suci bili obuzeti prizemnim političkim računicama i strahom da bi Isusova duhovna revolucija mogla naškoditi njihovu ugledu i ugroziti njihov položaj i bogatstvo.

    Poznato zvuči i činjenica da Isusovi suci nisu ni htjeli ni mogli povjerovati kad je govorio da je njegovo kraljestvo izvan političkih računica prostorno-vremenskog kontinuuma našeg svijeta. Johnson smatra da je njihovoj prirodi bilo strano priznati da  postoji sveti čovjek bez svjetovnih ambicija jer su bili korumpirani materijalisti nesposobni prepoznati pravu duhovnost i kad im je bila pred nosom. Oni Isusu nisu negirali njegovu moć, ali su je proglasili djelom vraga, na isti način na koji duhovni moćnici suvremenog Irana svoje protivnike nazivaju Sotonama.

    Kada je nakon prolaska kroz kompliciranu mrežu prljave politike čije su niti sezale čak i do središta globalne moći u Rimu, Isus završio na križu, njegove zadnje riječi Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj prema Johnsonu predstavljaju trijumf i života koji je bio posvećen iskazivanju ljubavi prema čovječanstvu.

 

Isusov projekt nije propao

    Zato Johnson smatra da kršćanstvo koje je Isus ostavio iza sebe nije propali projekt nego projekt koji je ljudima izgledao previše težak, pa su ga neiskušanog stavili u stranu. Zbog toga je Isusov život u našem zastrašujućem 21. stoljeću vrlo važan da bi iz njega učili, posebno zato što je naš vremensko-prostorni kontinuum tek je beznačajna pojava koja služi da bi ljudi evoluirali i razvijali se da bi postali sličniji Bogu.

    S obzirom da je Bog sveznajući i sveprisutan Johnson smatra da moramo pretpostaviti da je vizija kršćanskog spasenja bila dio božjeg plana u doba prije stvaranja vremena i prostora, odnosno našeg svijeta, u čijim prirodnim i matematičkim zakonitostima mnogi današnji znanstvenici naziru tragove božjeg plana.

 

  Paul Johnson: Katolički konzervativac koji je bio ljevičar

    Paul Johnston je povjesničar, novinar, novinski urednik i pisac. Rođen je 1928. u Manchesteru u Velikoj Britaniji. Obrazovanje je stekao na isusovački nadahnutom Magdalene College  Sveučilištu u Oxfordu gdje mu je jedan od mentora bio poznati povjesničar A. J. P. Taylor.

    U prvom dijelu svog života bio je sklon ljevičarskom pogledu na svijet, no kasnije je postao konzervativac koji je, uz ostalo, bio savjetnik konzervativne britanske premijerke Margaret Tatcher kojoj je pisao političke govore.

     Godine 2006. američki predsjednik G. W. Bush ga je za njegov javni rad odlikovao Predsjedničkom medaljom slobode.

 Tihomir RAJČIČ

CoolPROFA @ 05:57 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, travanj 10, 2017

SLOBODNA DALMACIJA 9. 4. 2017.

Gomila ljutitih prosvjednika, frustriranih nezaposlenošću i dijelom nadahnutih političkim i vjerskim žarom na ulici je presrela kočiju u kojoj je bila ugledna profesorica filozofije i dugogodišnja politička savjetnica Hipatija.

    Bijesni muškarci su je izvukli iz kočije, zatim je vukli po ulicama sve do morske obale gdje su joj strgali odjeću, zatim je rastrgali koristeći, među ostalim, ostatke crijepova. Jedan svjedok tvrdi da su joj na taj način čak iskopali i oči.

    Nakon ovog masakra prosvjednici su komade Hipatijinog tijela bacili na lomaču i javno ih spalili, prizivajući tako stari običaj „pročišćenja“ grada od zločina i zločinaca.

    Ovu zastrašujuću priču koja se odigrala u doba korizme, u ožujku 415., u egipatskom gradu Aleksandriji, zabilježio je američki povjesničar Edward J. Watts u knjizi „Hipatija. Legenda o antičkoj filozofkinji„ koja je izašla ovih dana i koja nije dostupna u Hrvatskoj.

 

 Zlouporaba vjere

     Mučko i krvavo ubojstvo Hipatije izazvalo je zaprepaštenje širom tadašnjeg svijeta kojem se spremala apokalipsa, odnosno krvavi raspad Rimskog carstva i slom njegove civilizacije.

    Činjenica da su ubojstvo izvršili ljudi koji su bili pod utjecajem kontroverznog aleksandrijskog biskupa Ćirila koji je svoj položaj stekao korupcijom, političkim pritiscima i uličnim nasiljem svojih pristalica, izazvala je zgražanje pogana, kojima je pripadala Hipatija, ali i kršćana. I jedni i drugi su znali da Ćiril svoje u biti političke ambicije nastoji ostvariti zlouporabom vjere.

    „Ova afera bila je vrlo sramotna za biskupa Ćirila i čitavu aleksandrijsku crkvu jer ništa nije toliko daleko od duha kršćanstva kao sukobi, ubojstva i slične stvari“- zapisao je kasnije jedan kršćanski povjesničar.

    No, u pozadini ove krvave tragedije krije se univerzalna priča o patrijahalnom, muškom svijetu u kojem nema mjesta za žene, posebno ne mudre žene.

 

Mudra „vještica“

    Naime, u vrelom političkom ozračju tadašnje Aleksandrije činjenica da je profesorica Hipatija bila ugledna politička savjetica ovdašnjeg rimskog upravitelja, mnogima je izgledala vrlo nedolično jer je u tadašnjem patrijahalnom svijetu mjesto žena bilo strogo vezano uz unaprijed dogovoreni brak, te dom i obitelj.

    Zato ne čudi da su prosvjednici svoj bijes, umjesto prema politički i vojno moćnom upravitelju usmjerili prema Hipatiji.

    Bijesnim aleksandrijskim muškarcima zato se pričinjalo da je Hipatija čarobnica koja u političke svrhe priziva moć starog grčko-egipatskog boga plodnosti Serapisa. Da stvar bude gora po gradu se pričalo, u tim su tračevima očito sudjelovali i muškarci i žene, da je Hipatija upravitelja zavodila posebnom pitagorejskom glazbom za koju su smatrali da može aktivirati utjecaj nebesa i astrolabima, za koje su vjerovali da prenose utjecaj zvijezda.

    Sve to znači da je, kao što se to mnogo puta i prije i poslije dogodilo u ljudskoj povijesti, Hipatija stradala jer je patrijahalno društvo svaku mudru i utjecajnu ženu vidjelo kao potencijalno opasnu vješticu.

 

Žena za razum i mir

    U proteklih 1600 godina Hipatijina smrt nadahnula je mnoge književnike, slikare, pa čak i filmaše. Uz dosta ideologiziranja i pretjerivanja proglašavali su je poganskom mučenicom, prosvjetiteljskom anti-kršćanskom sveticom, pa čak i feministicom.

   No, kada se razmakne zavjesa propagande dobivamo sliku mudre i obrazovane žene koja je uspješno promicala mir i razumjevanje između kršćanske, poganske ali i židovske zajednice koje su živjele u njenoj rodnoj Aleksandriji.

    Žene koja je više od tri desetljeća bila graditeljica normalnog građanskog života i koja je obrazovala mnoge svoje sugrađane i koja je kao politička savjetnica davala racionalne i pragmatične savjete koji su pridonosili miru.

    Dakle, upravo ono što je potrebno današnjem svijetu, žene, ali i muškarci, koji će promicati razum, međusobno uvažavanje, mir i opću dobrobit.

Tihomir RAJČIĆ

CoolPROFA @ 05:55 |Komentiraj | Komentari: 0
utorak, ožujak 28, 2017

   "Demokratske države utemeljene na vladavini zakona moraju, prilikom uklanjanja nasljeđa bivših totalitarnih sustava, primjeniti procedure i sredstva demokratske države“ zapisano je 1996. u lustracijskom dokumentu Vijeća Europe.

    Činjenice da je premijer Plenković inicirao „Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima“ te da ministrica Obuljen-Koržinek i predsjednik sabora Petrov pripremaju otvaranje arhiva, dadu naslutiti da nam slijedi „meka“ lustracija.

 

    Treba pozdraviti najavu ministrice Obuljen-Korižnek da će u otvaranju arhiva posegnuti za civiliziranim i učinkovitim njemačkim modelom.

Lustracija nije osveta

    U tom je smislu vrlo važano na umu imati primjere Njemačke i Češke gdje lustracija nije bila akt političke osvete nego suočavanje s prošlošću koje je obuhvaćalo kombinaciju istraživanja povijesne istine, postizanja pravde te osiguranje trajnog građanskog mira.

    Zbog toga se u ovim zemljama još 1990.-ih prionulo objavljivanju informacija o sudjelovanju pojedinaca u komunističkom režimu, te je građanima omogućen pristup spisima tajne policije.

    U Njemačkoj, lustracija nije imala za cilj "lov na vještice" nego stvaranje uvjeta da se otkrivanjem dugo skrivanih tajni obnovi povjerenje građana u institucije sustava. Zato je, nakon mnogih rasprava, odlučeno da za potrebe povijesnog istraživanja ili za potrebe medijskog izvješćivanja, dokumenti komunističke tajne policije moraju biti dostupni javnosti pod uvjetom da se informacije u njima odnose na javni život i da ne zadiru u ničiju privatnost.

    U Češkoj je lustraciju bila ritualno pročišćenje s ciljem obnavljanja društvenog poretka i promjene moralne kulture građana".

Njemačko-češki model

    U njemačkom slučaju posebno je važna bila vrlo dobro uređena javna uprava koja je omogućila stvaranje učinkovite komisije za arhive u koju je ulagano oko 85 milijuna eura godišnje i koja je imala 2,5 do 3 tisuće zaposlenika, koji su uspješno obradili desetak milijuna individualnih zahtijeva za uvid u arhivske spise.

    Češka je lustraciju provela otvaranjem arhiva komunističke tajne policije, ali i suđenjem bivšim komunističkim dužnosnicima za koje je utvrđeno da su počinili zločine. Proces lustraciji odvijao se kroz demokratsku javnu raspravu u kojoj su desničari tvrdili kako su u moralnom smislu nacisti i komunisti isti, dok su ljevičari izražavali zabrinutost da se čitava stvar ne pretvori u politički progon.

   Zato treba pozdraviti najavu ministrice Obuljen-Korižnek da će u otvaranju arhiva posegnuti za civiliziranim i učinkovitim njemačkim modelom.

    U tom smislu „meka“ hrvatska lustracija mora biti uređen proces u kojeg bi, po uzoru na Njemačku, država morala ulagati barem 20 milijuna kuna godišnje i na njemu zaposliti nekoliko stotina stručnjaka.

    U protivnom, gledano hladne glave, mogla bi nam se dogoditi politička eksplozija anti-komunizma kao u Poljskoj i Mađarskoj ili lustracijski balkanski muk kao u Rumunjskoj, Albaniji i Srbiji.

Tihomir Rajčić

New layer...
New layer...
  
CoolPROFA @ 06:14 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, ožujak 8, 2017
Slobodna Dalmacija

Časna sestra Marija Celesta (Nebeska), koja je svoje redovičko ime uzela u počast svome ocu, poznatom istraživaču nebesa, umrla je 2. travnja 1634.

    Iscrpljeno dugogodišnjim napornim radom i brigom za oca, sestru i brata, tijelo Marija Celesta se, pod utjecajem dizenterije, doslovno istopilo. Imala je samo 34 godine.

    Većinu života provela je u samostanu svetog Mateja nedaleko od Firence gdje ju je u još u trinaestoj godini otpremio otac, Galileo Galilej.

 

Kćeri kao teret

    Galileo je tada bio međunarodna akademska zvijezda.

    Pored profesure na Sveučilištu u Padovi koja mu je godišnje donosila otprilike 160 tisuća eura u današnjem novcu, pisao je knjige o astronomiji, te uživao sponzorstvo pape i velikog vojvode Toskane.

    U takvoj situaciji je kćeri Virginiju, kasnije časna sestra Marija Celesta, i Liviju, kasnije časna sestra Angelica, smatrao teretom.

    Tim više što su obje bile rođene u izvanbračnoj zajednici u kojoj je Galileo osamnaest godina živio s njihovom majkom, pa je po tadašnjim običajima pronalaženje prikladnih muževa za njih iziskivao preveliki trošak za miraz. Uz to, Galileo se bojao za njihovu budućnost ako strada u kontroverznom i politički opasnom akademsko-crkvenom vrtlogu u kojem se našao zbog istraživanja nebesa.

    Usprkos svemu ovome Marija Celesta je čitavog svog kratkog života bila vrlo privržena ocu.

 

Brižna i poduzetna žena

    Marija Celesta je bila brižna, poduzetna i svestrana mlada žena, za razliku od njene sestre koja je redovničke dane provela puna ogorčenja prema ocu koji joj je nametnuo neželjeni samostanski život.

    „Presvijetli i voljeni gospodaru oče“ napisala je u listopadu 1623. Marija, „vraćam vam ostatak vašeg donjeg rublja koje sam zakrpala, isto kao i radnu kožnu pregaču, te vaša predivna pisma…Moram vas podsjetiti da ste obvezni održati obećanje i večerati s nama u salonu za goste samostana…“

    Dvije godine kasnije Marija je, nakon što je naučila osnove tadašnjeg ljekarništva, Galileu poslala sirup od latica nekoliko stotina ruža, šećera i vode, koji je smatran odličnim sredstvom za aktiviranje probave, te pripravak od biljke rutvice koji je, u kombinaciji sa čašom vina smatran lijekom protiv glavobolje.

    Nekoliko godina kasnije, kada se u Italiji pojavila kuga Marija je ocu poslala medicinski pripravak, odobren od strane gradskog ureda za zdravlje Firence, od suhih smokava, oraha, lista rutvice, soli i puno meda. Prema njenoj preporuci Galileo je lijek trebao piti svako jutro na tašte sa čašom grčkog ili nekog drugog dobrog vina.

    Kada se 1628. njezin brat Vincenzio, kojega je Galileo, za razliku od kćeri, uz pomoć političkih veza u visokoj politici proglasio zakonitim sinom nasljednikom, spremao za brak sa ženom iz ugledne obitelji, Marija je ocu olakšala financijski teret vjenčanja, napravivši obilje finih domaćih kolača.

Žena izvrsnog uma

    No, Marija nije bila samo neumorna redovnica, ljekarnica, domaćica i privržena kći. U svom slabašnom tijelu je imala energije i intelektualne radoznalosti za sudjelovanje u očevu znanstvenom radu.

    Najprije je čitko prepisala, lekturirala i uredila manuskript barem jedne očeve knjige. Uz to, od njega je zatražila da joj pošalje čudo tadašnje tehnike, teleskop, kojim je vjerojatno proučavala nebo.

    Zbog svega ovoga ne treba čuditi da je ostarjeli Galileo, koji je u trenutku smrti svoje kćeri napunio 70 godina, zapisao da je Marija bila „žena izvrsnog uma, posebne dobrote, koja mi je bila nježno privržena“.

    Ipak o brižnoj, poduzetnoj i umnoj redovnici Mariji Celesti ne bismo znali ništa da američka povjesničarka Dave Sobel nije u prašnjavim arhivima pronašla 124 Marijina pisma ocu i pretočila ih u knjigu „Galileova kći“.

    Ova knjiga koja, svjedoči o izuzetnoj ženi koja se uspješno nosila sa ograničenjima koja joj je postavljao tadašnji muški svijet, na žalost, nije dostupna u Hrvatskoj.

Tihomir RAJČIĆ

CoolPROFA @ 05:43 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, veljača 15, 2017
SLOBODNA DALMACIJA

   " Zaklinjem se suncem koje me greje, zemljom što me hrani, bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije" - izrekao je Splićanin "od kolina" Oskar Tartalja u Beogradu 1912.

    Time je, držeći ruku na križu, nožu i revolveru, pristupio kontroverznoj tajnoj organizaciji "Crna ruka".

    Ta je organizacija, uz prešutno odobravanje beogradske vlade, nastojeći uništiti Austro-Ugarsku i osvojiti Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, "zakuhala" Prvi svjetski rat.

     Tako barem kažu najnovije povijesne spoznaje koje su u Srbiji izazvale toliku buru da je utjecajni beogradski povjesničar Mile Bjelajac dio svojih zapadnih kolega optužio za antisrpsku propagandu.

 

Krvava "Crna ruka"

     "Crnu ruku" su 1911. osnovali srbijanski časnici koji su osam godina ranije, u lipnju 1903., izveli vrlo krvavi državni udar. Kralja Aleksandra Obrenovića i njegovu ženu najprije su izrešetali revolverskim metcima, a onda sasjekli sabljama i bacili kroz prozor kraljevske palače.

    Iako su vlast predali novom kralju Petru Karađorđeviću, čije ime u srpskoj političkoj mitologiji oličava "zlatno doba" uspona i širenja Kraljevine Srbije, i demokratski izabranim političarima, prevratnici su nastavili vladati iz sjene, prijeteći sabljama i revolverima.

    Stvari su došle dotle da je 1911. jedan član "Crne ruke" došao u vladu, lupio nogom o pod i prijetećim posezanjem za sablju prisilio ministre da odsutanu od smanjenja tajnih proračunskih izdataka za terorističko-obavještajnu djelatnost u Makedoniji i Bosni i Hercegovini.

    Iz ovoga se vidi da "Crna ruka" nije bila tajna organizacija u punom smislu te riječi, tim više što je svoja politička stajališta iznosila javno, kroz vlastite novine Pijemont, i jer njena aktivnost bila poznata čak i strani diplomatima u Srbiji.

    Ipak u čitavoj stvari je najzanimljivije to što se iza "Crne ruke" skrivao politički sukob (veliko) srpske braće.

 

  Sukobljena (veliko) srpska braća

    "Dragi prijatelju, ja se bojim za vas. Zasede koje su postavljene pobit će i vas i vaše društvo" - napisao je dr. Nikolaj Velimirović, kasnije vrlo kontroverzni episkop SPC, u povjerljivom pismu koje je u proljeće 1914. uputio svom prijatelju, šefu srbijanske vojno-obavještajne službe, Dragutinu Dimitrijeviću-Apisu.

    Naime Apis je, okupivši iza sebe vojsku i parlamentarnu oporbu, pokušao državnim udarom ukloniti tadašnjeg premijera Nikolu Pašića i nastaviti projekt konačnog širenja Srbije započet u Balkanskim ratovima 1912. i 1913.

    Iako se Pašić vjerojatno bio prepao za svoj život i iako mu je premijersku stolicu na koncu spasila otvorena potpora ruskog veleposlanika u Beogradu, njega i Apisa ipak je čvrsto povezivalo velikosrpsko političko bratsvo, odnosno zajednički strateški cilj, stvaranje Velike Srbije na osnovu "Načertanija" Ilije Garašanina.

    Ipak, Pašić je u proljeće i ljeto 1914., zbog iscrpljenosti Srbije i vrlo lošeg stanja njene vojske, htio izbjeći, ili barem odgoditi, sukob s Austro-Ugarskom, pa mu je Apisova otvorena izgledala vrlo opasno.

 

Špijuni i četnici

    Opasnost je bila tim veća što se u godinama prije Prvog svjetskog rata preko granice Austro-Ugarske i Srbije na Drini odvijao vrlo gust promet beogradskih obavještajaca koji su u Bosni, među ostalim, novačili ljudstvo za četničke postrojbe koje su, nakon obuke koja je financirana proračunskim novcem, u Makedoniji ratovale protiv protiv Turaka i Bugara. Ti četnici su, u trenutku izbijanja planiranog rata Srbije i Austro-Ugarske, trebali upasti u Bosnu i Hercegovinu i tu voditi gerilski rat.

 

    Pašić je u sve ovo bio vrlo dobro upućen jer je i sam, kao ministar vanjskih poslova, u više navrata sudjelovao u krijumčarenju oružja i četnika u Makedoniju.

 

Tajnoviti  Bosanac

    Ipak, u zamršenom i opasnom svijetu beogradske politike, gdje su stranke i političke ideje bile krinka pod kojom se odvijala surova, često i krvava, borba za moć, Nikola Pašić je bio u prednosti jer je u redovima "Crne ruke" imao svog čovjeka, tajnovitog bosanskog izbjeglicu Milana Ciganovića.

    Prema objavljenim austrougarskim dokumentima Ciganović je 1909. pobjegao u Srbiju gdje je prošao četničku obuku, te sudjelovao u četničkim akcijama u Makedoniji, nakon čega je uhljebljen na srbijanskim državnim željeznicama.

    Iako, na prvi pogled, potpuni anonimus Ciganović je bio važan kotačić u beogradskom obavještajnom stroju jer je krajem svibnja 1914. Gavrilu Principu dao revolver kojim je mjesec dana kasnije ubijen prestolonasljednik Franjo Ferdinad. Zato se Ciganovićevo ime pojavljuje u brojnim povjerljivim dokumentima nakon Sarajevskog atentata i zato je nakon austrougarskog ultimatuma Srbiji, 23. srpnja 1914., sklonjen iz Beograda.

    Naime, Pašić se bojao da bi Austro-Ugarska mogla tražiti njegovo izručenje i tako razotkriti beogradsku obavještajnu mrežu u Bosni i Hercegovini te Srbiju, pred očima europske javnosti, uspješno prikazati kao opasnog i agresivnog susjeda.

 

Tko je vodio Principovu ruku?

    Kada je 28. lipnja 1914. zbunjeni i nesigurni Gavrilo Princip u Sarajevu zapucao na Franju Ferdinanda i suprugu mu Sofiju, njegovu su ruku vodile zamisli zavađene velikosrpske političke braće Apisa i Pašića.

    Naime, Princip je bio pripadnik razbarušene učeničke organizacije "Mlada Bosna", bili toliko zaneseni srpskom nacionalnom mitologijom da su vjerovali da, ubojstvom austrougarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda, mogu ostvariti "oslobođenje" Bosne i Hercegovine i djelova Hrvatske.       Zato su Princip i njegovi prijetelji otišli u Beograd i tamo pokušali doći do Apisa koji je rukovodio razgranatom mrežom agenata i raspolagao milijunskim donacijama iz Rusije i stotinama tisuća dinara pronevjerenih iz srbijanskog časničkog mirovinskog fonda.

    U proljeće 1914. Apis je bio zaokupljen strahom da Austro-Ugarska priprema napad na Srbiju, glavnina čije vojske je po Makedoniji i Kosovu ratovala s bugarskim i albanskim gerilcima, te činila zločine, koje su britanski diplomati temeljito dokumentirali, ali koje je vlada u Londonu, zbog kasnijih savezničkih odnosa sa Srbijom, zataškala.

    Glavnom opasnošću Apis je smatrao pragmatičnog i miroljubivog, ali vrlo otresitog, Franju Ferdinada.

    Iz hrvatske prespektive posebno zanimljivo zvuči mišljenje, koje je u najnovije vrijeme iznio američki povjesničar Geoffrey Wawaro, kako se u Beogradu tada mislilo da Franjo Ferdinand planira stvaranje "Velike Hrvatske, rimokatoličke super-države" koja bi, ne samo zaustavila realizaciju Velike Srbije, nego bi, na duge staze, djelovala kao sredstvo apsorpcije Srbije u preuređenu monarhiju Habsburgovaca.

    Zato su manevri austrougarske vojske zakazani za kraj lipnja 1914. u okolici Sarajeva, Apisu izgledali kao realna opasnost, pa je odlučio pod svaku cijenu ukloniti Franju Ferdianada.   

    U ovakvoj je situaciji Gavrilo Princip, sa još dvojicom svojih prijatelja, došao kao naručeni. Kratka streljačka obuka u jednom beogradskom parku, nekoliko revolvera i bombi, te svota od 100 do 1000 srpskih dinara za popratne troškove, koji su službeno prikazani kao donacija za srpske škole u Bosni, za Apisa nisu bili nikakav problem.

    Za to vrijeme, gledajući kako se Apis igra vatrom, Nikola Pašić se našao u teškom položaju jer je svaki potez koji bi povukao sa sobom nosio veliki rizik.

    Da je zaista pokušao zaustaviti Apisove planove mogao je očekivati novi udar "Crne ruke", što svakako nije želio.

    Zamisao da se o čitavoj stvari izvijesti austrougarske vlasti, što je po međunarodnom pravu morao, za sobom je vukla mogućnost razotkrivanja beogradske obavještajne mreže u Bosni i Hercegovini, što mu je također bilo neprihvatljivo.

    Sasvim neočekivani uspjeh Sarajevskog atentata, za što je u velikoj mjeri zaslužan loša organiziranost austrougarskog osiguranja, stvorio je situaciju u kojoj je postojala realna opasnost od razotkrivanja beogradske obavještajne mreže i diplomatske izolacije Kraljevina Srbija.

 

Zataškavanje odgovornosti

    Ipak, iako je austrougarska vlada imala pouzdane informacije o "Crnoj ruci" i tajnoj politici beogradske vlade, istraga iza Sarajevskog atenatata je bila šlamapava i dijelom politički motivirana, jer se Beču žurilo stvoriti politički alibi za oružani obračun sa Srbijom.

    Istovremeno u Beogradu, Nikola Pašić se odlučio pod svaku cijenu, od Beča, ali i od europske javnosti, sakriti umiješanosti "Crne ruke" i vrhova vlasti Srbije, u Sarajevski atentat.

     On je pri tome, krajem srpnja 1914., očajnički tražeći pomoć i zaštitu od Rusije, bio voljan riskirati čak i potpirivanje svjetskog rata, koji je upravo u to vrijeme izazvan lančanom vojno-diplomatskom reakcijom na relaciji Beč - Sankt Petersburg - Berlin- Pariz.

    Zbog činjenice da je Srbija u Velikom ratu, ali i kasnije, postala omiljena balkanska saveznica Zapada, trebalo proći čitavo stoljeće od Sarajevskog atentata da bismo mogli zaviriti iza kulisa uspješne Pašićeve politike zataškavanje.

    Primjer toga je suvremeni kanadski povjesničar Gordon Martel, koji smatra da je pozadina izbijanja Velikog rata još uvijek skrivena u Beogradu gdje su "Crna ruka", Apis i Pašić nastojeći  "sve južne Slavene ujediniti pod svojim zastavom", prije više od jednog stoljeća "zakuhali" prvi globalni sukob 20. stoljeća.

Tihomir RAJČIĆ

ISTRAGA SE ZAHUKTAVA

     Ova priča je napisana na osnovu autorovog znanstvenog članka u kojem su sabrane obilne povijesne spoznaje dostupne kako u Srbiji, tako i u svijetu.

    S obzirom da je politika zataškavanja koju je 1914. započeo Nikola Pašić, sve do nedavno bila neka vrsta političke ispravnosti, rasprave o ovoj temi u budućnosti će vjerojatno biti puno otvorenije i na površinu će izvući mnoge zanimljive i kontroverzne činjenice i interpretacije.

 

CoolPROFA @ 21:27 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 8, 2017
    SLOBODNA DALMACIJA

"Ne osjećam ovu ruku"- promrmljao je 2. listopada 1919. američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson probudivši se iz jutarnjeg bolesničkog sna, pokazujući supruzi Edith lijevu ruku.

    Ona mu je najprije masirala ruku, a zatim ga je odvela do kupaonice.

    "Idem pozvati liječnika", rekla je zatim.

    Dok je s prvog kata Bijele kuće telefonom hitno pozivala doktora začula je podmukli udarac tijela koje pada na pod. Potrčala je natrag uz stepenice i našla američkog predsjednika kako sav u krvi i bez svijesti leži na pločicama kupatila.

 

Prema sačuvanim medicinskim podacima Wilson je pretrpio začepljenje cerebralne arterije što je rezultiralo paralizom lijeve strane tijela, jako oslabljenim vidom, te privremenim gubitkom moći govora.

    U tom trenutku je započela tajna politička karijera Edith Bolling Wilson, izuzetne američke prve dame koja je mjesecima bila predsjednica iz sjene, umjesto svog bolesnog i paraliziranog muža.

    Ovo je u svojoj najnovijoj knjizi pod nazivom "Gospođa predsjednica", koja je izašla u listopadu 2016., napisao američki pisac non-fiction uspješnica William Hazelgrove.

    Iako se autor, izražavajući nadu da će Amerika konačno dobiti pravu "Gospođu predsjednicu", na nedavnim predsjedničkim izborima pogrešno kladio na Hillary Clinton, ova knjiga donosi zanimljivi eksluzivni portret u javnosti nedovoljno poznate prve američke "predsjednice" iz sjene, Edith Bolling Wilson

 

Djevojka s juga

    U trenutku kada se suočila s velikim izazovom Edith nije bila ambiciozna feministica okićena diplomom elitnog sveučilišta. Naprotiv. Bila je obična žena podrijetlom iz Dixija, starog američkog juga.

    Rođena je kao sedmo od jedanaestoro djece u obitelji osiromašenih bivših robovlasnika. Ograničena obiteljska sredstva omogućavala su obrazovanje isključivo sinovima pa je Edith završila samo dva razreda djevojačke škole. Ovaj nedostatak formalnog obrazovanja donekle je nadoknadio njen otac koji joj je usadio ljubav za čitanje, te baka koja ju je, pored francuskog, naučila kako biti samostalna žena koja misli svojom glavom.

    Ipak, u skladu s običajima toga vremena pravu društvenu samostalnost Edith je stekla nakon braka s jednim draguljarem koji se u nju bio zaljubio, ali u kojem je ona vidjela isključivo dobrog prijatelja.

    Nakon muževe iznenadne smrti Edith je u 36 godini naslijedila i unaprijedila obiteljski posao koji je pod njenom pragmatičnom ženskom rukom dosegao vrijednost od oko milijun dolara. To joj je omogućilo da postane samostalna moderna žena koja je, još prije jednog stoljeća, imala vozačku dozvolu, vlastiti električni automobil, i koja je putovala svijetom.

    Zato ne treba čuditi što Edith isprva nije pokazivala previše zanimanja za predsjednika Wilsona koji je, u trenutku kada su se 1915. upoznali, prolazio razdoblje depersije iza smrti ljubljene supruge Ellen s kojom je proživio tri desetljeća sretnog i strastvenog braka.

    "Ja ti nisam osoba za visoko društvo. Nikad nisam imala kontakte s Bijelom kućom niti ih priželjkujem" rekla je Edith prijateljici, koja je bila predsjednikova rodica i domaćica.

 

Ljubavna zamka

    Ipak, i Edith i predsjednik su ubrzo upali u ljubavnu zamku koju su priredili njegovi prijatelji, njegova već odrasla djeca i dio posluge u Bijeloj kući.

    Jednog popodneva u ožujku 1915. "slučajno" su se susreli ispred dizala na drugom katu Bijele kuće, gdje je Edith došla na čaj kod prijateljice.

    Wilson je već prije zapazio Edith kao lijepu i nezavisnu ženu plavih očiju i odlučnog držanja. Nasuprot tome njeni prvi dojmovi nisu bili pozitivni jer je u Wilsonu vidjela loše odjevenog starijeg gospodina bez otmjenosti koja bi doličila predsjedniku.

    Ipak, ubrzo ih je povezalo južnjačko podrijetlo, činjenica da su ih u djetinstvu odgajali bivši crni robovi, te činjenica da su oboje odrasli uz nježne i predane očeve.

    Slijedilo je dvomjesečno Wilsonovo udvaranje uz romantične vožnje po okolici Washingtona, naravno uz diskretnu pratnju tajne službe, te dugih i nježna ljubavnih pisma.

    A onda je 2. svibnja 1915. Wilson, nakon konzultacije sa svojom djecom, odlučio zaprositi Edith.

    "Djevojko, otkad je moja žena umrla živim usamljenički život. Iako me je strah da ću te šokirati ne bih bio pravi džentlmen, ako bih ti se nastavio udvarati, a da ti ne kažem da želim da budeš moja žena" - rekao je Wilson.

    Nakon jednosatnog razgovora šokirana Edith je nježno odbila prosidbu jer se uplašila za svoju slobodu.  

   Amerikanci su tih dana počeli prepričavati paprenu šalu, koja je u povijesnim knjigama preživjela sve do danas.

    "Kad je predsjednik zaprosio drugu gospođu Wilson ona je bila toliko iznenađena da je zamalo ispala iz kreveta".

     Nekoliko dana nakon predsjedničke prosidbe, njemačka podmornica je 7. svibnja 1915. potopila kontroverzni putnički brod "Lusitania", za kojeg se danas zna da je, zaobilazeći ratne zakone, prevozio oružje i streljivo, i u njemu usmrtila stotinjak američkih civila. Izgledalo je da je Amerika na rubu ulaska u Veliki rat koji je u tada u bjesnio u Europi.

    Tri dana kasnije Edith i Wilson su se zaručili. Nakon vjenčanja u veljači 1916., predsjednik idealist, koji je htio spasiti svijet i poštedjeti ga budućih ratova i njegova samostalna i inteligentna žene brzo su postali moderni bračni par koji je dijelio sve, pa čak i politiku.

    "Doručkovali smo zajedno, a onda smo otišli u radnu sobu, gdje smo zajedno pregledavali službene dokumente", zapisala je Edith kasnije, koja od samog početka bila neslužbena muževa savjetnica.

 

Upraviteljica iz sjene

    "Gospođo, situacija je smrtno ozbiljna, ali mislim da je vi možete riješiti. Svemu što dođe pred predsjednika odvagnite važnost i vidite je li moguće konzultacijama sa pojedninim ministrima probleme riješiti mimo vašeg supruga…Ako predsjednik zbog bolesti podnese ostavku, to će imati loš utjecaj na njegovo zdravlje. Uložio je svoj život u obećanje da će sačuvati svjetski mir i da će napraviti sve što je u njegovoj moći da Amerika ratificira Ligu naroda. Ako podnese ostavku, ovaj veliki životni poticaj će nestati…"- rekao je liječnik Edith nedugo nakon Wilsonovog moždanog udara.

    Potaknuta ovim riječima Edith se, u strahu za život svoga muža, odlučila upustiti u pustolovinu upravljanja Amerikom iz sjene.

    Ona je, nakon četiri godine braka sa Wilsonom, za ovaj posao bila spremna jer je već prije utjecala na predsjednikove odluke. Primjer toga je bio problem sufražetkinja, političkih ratnica za žensko pravo glasa koje su joj izgledale kao glasne, agresivne i vulgarne vrane. No, shvaćala je da ove žene rade važnu stvar pa je Wilsona nagovorila da "pogura" žensko pravo glasa.

    Rezultat svega je bio taj da je 4. kolovoza 1920., dok je Edith brinula za onemoćalog Wilsona, u Kongresu usvojen 19. amandman ustava koji je ženama dao pravo glasa.

     Jedna od prvih odluka koju je 6. listopada 1919. Edith napisala u ime svoga muža bilo je pismo ministru ratne mornarice o slanju američke ratne flote na hrvatsku obalu Jadrana koje je započelo osam mjeseci prije.

    "Ako Kongres bude postavljao pitanja u slanju naših pomorskih snaga u Jadran…odgovorite da ste to napravili po mojim uputama" – napisala je Edith.

    Nešto kasnije odobrila je pisanje neuspjelog predsjedničkog veta na zloglasnu Prohibiciju

    Istovremeno, Edith je morala pažljivo zataškavati svoje nezakonito djelovanje i podnosit običajene novinarske tračeve i teorije zavjere.

    "Predsjednik je poludio. Slini i govori potpune gluposti. Na prozore Bijele kuće stavljene su rešetke da se Wilson ne bi ubio bacanjem kroz prozor"- pričalo se tada u političkim kuloarima.

    Osim toga bilo je dosta onih koji su shvaćali što se zbiva iza zidova Bijele kuće i kojima se nije sviđala, kako su govorili, "vladavina suknje".

    Ipak, Wilsonovu najvažniju političku borbu nitko nije mogao dobiti, pa ni Edith. Riječ je bila o projektu Lige naroda, prethonice današnjeg UN-a, koju tvrdokorni američki izolacionisti nikako nisu htjeli prihvatiti.

    U čitavoj stvari nisu pomogla ni odmjerana i taktična ženska pisma koja je Edith pisala kongresnim vođama, tražeći kompromis koji bi njenog muža oslobodio od političkog i emocionalnog stresa. Borba je bila toliko ogorčena da se čak i djelomično paralizirani Wilson pokušao vratiti u politički ring. Edith u pismu jednom muževom protivniku iskreno priznala da joj borba oko Lige naroda "izjeda dušu".

 

"Predsjednica" Edith

    Usprkos svemu ovome mnogi se i danas iznenade kad saznaju da je Edith Bolling Wilson bila vrlo blizu toga da bude prva američka predsjednica. Čak što više, akademski povjesničari, kao što je to u najnovije vrijeme učinio John Milton Cooper, Edith u svojim knjigama još uvijek stavljaju duboko u drugi plan.

    Iako je predsjedničke ovlasti vršila iz sjene i potpuno nezakonito Edith to nije činila iz vlastoljubivih interesa, nego da bi zaštitila svog muža, kojem je neugasiva politička ambicija nadahnuta kršćanskom potragom za mirom potpuno uništila zdravlje.

    Zato je Edith, koja je zbog Wilsona napustila udobnost statusa slobodne i dobrostojeće žene, washingtonskoj političkoj eliti rekla da ona ni najmanje nije zainteresirana za vlast nego za dobrobit svoga muža, kojega je svim silama štitila novih stresova.

    Na koncu, ipak nije uspjela jer je Wilson nakon isteka mandata Bijelu kuću 1921. napustio kao potpuno utučen i poražen starac. Poznati Sigmund Freud je u svom medicinskom izvješću napisao da je Wilson tada bio "jadni invalid, svađavi starac pun bijesa, suza i samosažaljenja".

     Tri godine kasnije, 3. veljače 1924. Wilson je umro.

    "Spreman sam umrijeti, jer ja sam stara pokvarena mašina"- rekao je pred smrt.

  Umirući tiho je uzdahnuo:

    "Edith".

    Edith Bolling Wilson je umrla skoro četiridesetljeća kasnije, na Wilsonov rođendan, 28. prosinca 1961.

 

Tko je bio Edithin muž?

    Edithin muž bio je ugledni sveučilišni profesor i dvadeset i osmi američki predsjednik Thomas Woodrow Wilson koji je u Bijeloj kući boravio dva mandata, od 1913. do 1921.

CoolPROFA @ 13:15 |Komentiraj | Komentari: 0
petak, veljača 3, 2017
Slobodna Dalmacija

    "Moramo stvoriti novu proceduru javnih natječaja zato što farmaceutska industrija često ubija ljude, a zatim se izvuče jer ima puno lobista i puno moći….Mi smo najveći kupci ljekova na svijetu…zato ćemo novom procedurom javnog natječaja uštedjeti milijarde dolara", izjavio je prije dvadesetak dana američki predsjednik Donald Trump.

    Iako mediji redovito na nož dočekuju Trumpov vrlo jednostavan, i često vrlo neugodan, način izražavanja, američki predsjednik je spomenutom izjavom pogodio u srž dvaju problema koji se u javnosti smatraju rak-ranama suvremene farmaceutske industrije; neprovjerena i zato opasna cjepiva i lijekove, te korupciju i grabež.

     Zato ne treba čuditi da su Trumpove riječi odmah stvorile nelagodu, pa čak i strah u vrhovima farmaceutske industrije, čiji su se šefovi prije nadali da će nova američka admistracija, s obzirom na Trumpovu, ali i republikansku sklonost "čistom" kapitalizmu, s više naklonosti gledati na poslovni svijet.



Opasna farmacija

    Trumpovu tvrdnju o farmaceutskim ubojstvima ljudi najbolje ilustrila priča o stradanju 14-godišnje japanske djevojke koja je uzimala lijek protiv gripe Tamiflu.

     Prema priči koju je 2015. objavio američki tjednik Newaweek nesretna djevojka, koja nije imala nikakvu povijest mentalnih bolesti, odmah nakon uzimanja prve doze lijeka je počela doživljavati halucinacije i delirične napadaje, te se bojala da je netko slijedi i da je želi otrovati.

     Iako ova priča nije završila tragično, pokazalo se da u pozadini čitave stvari stoji globalni problem koji je nakon dugogodišnje pravne borbe, razorkrila međunarodno poznata neovisna mreža liječnika, statističara, istraživača i ostalih zdravstvenih djelatnika, Cohrane Collaboration, koja ima svoju podružnicu na Medicinskom fakultetu u Splitu.

    Prema tim, dugo skrivanim spoznajama, farmaceutske kompanije su u ladice spremile značajnu količinu negativnih podataka o mnogim lijekovima, spriječavajući tako da javnost i državne institucije o čitavoj stvari imaju utemeljenu i realnu sliku.

    Iako su milijuni ljudi širom svijeta uzimali Tamiflu bez ikakvih nuspojava, među sedamdesetak sakrivenih slučajeva su nadrealne i zastrašujuće epizode deliričnih napadaja koji su prouzročili smrtne slučajeve kao iz filmova strave i užasa.

    Naime, nako uzimanja spomenutog lijeka jedan je 14-godišnji dječak je pod utjecajem psihoze skočio kroz balkon; tri godine stariji mladić je skončao tako što je skočio pred kamion, dok je jednoj osmogodišnjoj djevojčici dijagnosticirana pojava bipolarnog poremećaja.

    Zato ne treba čuditi da je ugledni američki tjednik Forbes, komentirajući spomenute Trumpove riječi i gledajući u budućnost, prenio sljedeće riječi direktora farmaceutskog diva Allegran.

     "Nemamo više vremena. Sljedeći veliki skandal oživjet će antifarmaceutsku javnu debatu i mislim da će predsjednik Trump biti puno žešći i više usmjeren na rušenje onoga tko ponovo učini nešto zastrašujuće."

 

Farmaceustki grabež

    Opisujući karakter suvremenog farmaceutskog kapitalističkog grabeža čelnik jednog drugog farmaceutskog diva, Regeneron, je rekao:

    "Ako pogledate cijene lijekova, oni poskupljuju dva puta godišnje u dvoznamenkastim postotcima, a sve da bi se stekao profit i bez ikakvog ulaganja u inovacije i istraživanje novih lijekova. To je apsurd i besmislica. Nije čudo da nas mrze".  

    Iza ovog iskrenog priznanja krije se bezobzirna utrka za profitom koja, s obzirom da je riječ o lijekovima koji bi navodno trebali spašavati ljudski život, izaziva još veću odbojnost javnosti.

    Najpoznatiji primjer ove grabežljivosti svakako je afera oko lijeka zvanog Epi Pen, namijenjenog za prvu pomoć u slučajevima rijetke, ali po život opasne antifilaktičke alergijske reakcije.

    Cijena ovog lijeka, u čije stvaranje utjecajna farmaceutska kompanija Mylan nije potrošila ni centa, 2009. je bila 129 dolara za jedno pakiranje. Sljedećih nekoliko godina, Mylan se, skupa sa konkurentskom kompanijom bavio "zidanjem" cijene koju je za taj lijek plaćalo američko zdravstveno osiguranje.

    Rezultat svega je, na opće zgražanje javnosti, bio taj da su se dvije farmaceutske kompanije natjecala u pljačkanju američkog zdravstvenog sustava pri čemu se cijena Epi Pena krajem prošle godine popela na vrtoglavih 600 dolara po pakiranju.

    No, bilo je i gorih slučajeva. Prema najnovijim podacima koje je Forbes objavio u studenom 2016., dvije farmaceutske kompanije Valent i Turing, otišle su još i dalje. Kupile su stare lijekove čiju su cijenu, koristeći svoj monopolistički položaj, prodavale za oko 600% do 5000% više od nabavne cijene.

    Ipak, najbolniji i širokoj publici najprepoznatljiviji slučaj svakako je enormno poskupljenje lijekova za rak, čija je cijena zadnjih petnestak godina narasla oko 1000%, pa sada oboljeli od raka plaćaju i nekoliko stotina tisuća dolara po dozi za ljekove čija je učinkovitost često vrlo mala.

    Zato pobornici jačeg nadzora nad farmaceutskom industrijom, koji smatraju da zdravstveni sustav ne bi smio pacijentima uskraćivati lijekove, niti dopustiti da farmaceutske kompanije pojedincima, ali i državi naplaćuju astronomske svote za lijekove u čiji su razvoj uložili malo i ništa. Prema njihovu mišljenju nova američka vlada bi trebala stvoriti pravno, ali i društveno okružje u kojem je dobrobit pacijenata, a ne bezobzirno gomilanje profita, glavna svrha farmaceutske industrije. 

    Ovakve i slične reakcije predstavljaju politički vjetar u leđa Trumpu i njegovim ljudima, a posebno njegovom kontroverznom "gospodaru cjepiva" Robertu F. Kennedyju mlađem, nećaku tragično stradalog američkog predsjednika Kennedyja.

 

 Trumpov "gospodar cjepiva"

    "Trebamo osigurati da cjepiva budu sigurna koliko god moguće" izjavio je Kennedy gomili novinara koja je prije dvadesetak dana čekala završetak njegovog razgovora sa predsjednikom Trumpom koji ga je postavio za čelnika posebnog odbora za cjepiva

    Komentirajući ovu novu politiku cjepiva tjednik Time je Trumpa i Kennedya napao optužujući ih da ne znaju o čemu govore jer je i sama pomisao da se djecu ostavi bez cjepiva, koja su do sada spasila milijune, ali i očuvali zdravlje američke nacije, smatra vrlo velikom opasnošću.   

    U pozadini ove kontroverze koja će u u budućnosti još više zaokupljati pozornost javnosti, je dugogodišnji Kennedyjev javni aktivizam protiv politike obvezatnog cijepljenja.

    Iza Kennedyjevog aktivizma stoji još kontroverzniji engleski lječnik-specijalist Andrew Wakefield čiji je znanstveni članak u kojem je 1998. sugerirao povezanost cjepiva sa autizmom povučeno i koji je 2010. izbačen iz britanskog profesionalnog udruženja lječnika i koji već nekoliko godina ustrajno nastoji dokazati da je žrtva zavjere medicinskog establišmenta.

    Zato kritičari politike preispitivanja cjepiva Trumpa i Kennedya optužuju za "okorjelu nebrigu" za interese djece, koja bi u budućnosti možda mogla "plaćati cijenu gluposti protivnika cijepljenja".

 

 Poslovno lice farmacije

    Usporedno sa svim ovim kontroverzama framaceutska industrija ima i svoje, javnosti manje vidljivo, poslovno naličje, iza kojeg se krije tržište čija se "težina" mjeri u stotinama milijardi dolara i stotinama tisuća radnih mjesta, što može ublažiti sumnjičavost predsjednika Trumpa, koji uvijek voli razmišljati u poslovnim kategorijama.

    Istražujući ovo lice farmaceutske industrije, Forbesov poslovni stručnjak dr. Wayne Winegarden je zaključio da je politika ugovaranja visokih cijena lijekova nužna ne samo za opstanak nego i za daljnji razvoj framacije.

    "Visoke cijene lijekova, dok su oni zaštićeni autorskim patentom (koji u pravili traje 11,5 godina) od presudne je važnosti jer omogućavaju investitorima, koji su uložili velike iznose novca u riskantan posao istraživanja i razvoja novih lijekova, da barem dijelom vrate uloženi novac"- napisao je Winegarden.

    Iza ovih riječi, koje zvuče prilično besćutno, stoji složeni proces stvaranja novog lijeka koji zbog činjenice da često traje više od jednog desetljeća i da je povezan s vrlo velikim poslovnim rizicima, nije naročito privlačan investitorima.

    Prema raspoloživim podacima u najboljem slučaju tek dva od deset proizvedenih lijekova donose stvarnu dobit, pa je potrebno da uspješni jekovi svojom cijenom nadoknade milijarde uložene u istraživanje i razvoj preostalih osam neuspjelih farmaceutskih projekata.

    Troškovi istraživanja i razvoja, koji se često iznose milijarde dolara, osim visoko stručnog i vrlo osjetljivog rada znanstvenika i vrlo skupa pretklinička i klinička istraživanja, obuhvaćaju i administrativne troškove vezane uz odobrenje lijeka za javnu uporabu.

    Zato, sažimajući važnost poslovne strane farmaceutske industrije Winegarden ističe da javnost vrlo često ima pogrešnu sliku jer promatrači, što će reći mediji, ne vide ili ne žele vidjeti koliko je put do medicinskog znanstvenog napretka dug, mukotrpan i, što je najvažnije, vrlo skup.

 

Revolucionarni lijekovi budućnosti

    U ovakvim uvjetima, a pod pritiskom korporacijskih afera iza kojih će se možda pokrenuti moćna ruka politike u liku predsjednika Trumpa; i vrlo velikih troškova i razvoja novih lijekova, posebno onih za liječenje raka, framaceustki divovi udružuju snage, što će reći novac, u razvoj i istraživanje

    Primjer toga je udruživanje francuskog farmaceutskog diva Sinofi, s jednim investicijskim poduzećem iz Amerike, te dvojicom poznatih istraživača iz Oxforda i Pariza.

    Ovaj bi projekt, "težak" blizu 90 milijuna dolara, kroz nekoliko godina trebao proizvesti revolucionarne lijekove, među ostalim i za rak, koristeći najsuvremeniju tehnologiju manipulacije gena.

    I dok ova suradnja tek treba dati rezultate, engleski liječnici su, prema pisanju Newsweeka, još su u rujnu 2014., neprovjerenom metodom liječenja genetski modificiranim bijelim krvnim zrncima programiranim da uništavaju stanice raka, spasili djevojčicu kojoj je nedugo iza rođenja bio dijagnosticiran neizlječivi oblik raka krvi. U pozadini ove dirljive priče, sa sretnom krajem, je činjenica da već sada postoji crno tržište genetskih manipulacija, o čijim posljedicama se zna malo ili ništa.

   No, o toj vrlo kontroverznoj i osjetljivoj temi, opširnije neki drugi put.

Tihomir RAJČIĆ

CoolPROFA @ 14:03 |Komentiraj | Komentari: 0
subota, siječanj 28, 2017

 SLOBODNA DALMACIJA

    Srbijanski premijer Aleksandar Vučić, želeći očuvati svoju vlast, usporedo sa očajničkim dodvoravanjem Europi, nastoji osigurati potporu i tamošnjih pristalica Josipa Broza-Tita. U pozadini takve politike nije nostalgija za Jugoslavijom i komunizmom, nego činjenica da politika "trećeg puta", kojom je Tito pragmatično vrludao između istoka i zapada još uvijek ima značajnu potporu biračkog tijela u Srbiji.

     Ovako je u prosincu 2015. Vučićev politički profil ukratko opisao prestižni "Harvard political review".

    U tom su smislu još zanimljiviji, kod nas nedovoljno poznati, transkripti sa Vučićevog gostovanja u prestižnom Brookings institutu u Washingtonu tri mjeseca ranije.

 

Vučićeva katarza

    "Završilo je doba kad smo izigravali veliku i važnu naciju, što mi danas više nismo…Mislim da smo svjetski prvaci po broju ratova koje smo izazvali i u kojima smo izgubili polovinu muškog stanovništva. U budućnosti želimo izbjegavati nevolje."

    Ove riječi, koje će u Hrvatskoj iznenaditi mnoge, ukazuju da je Srbija, u liku Vučića, silom prilika doživjela neku vrstu katarze i da se, barem donekle, odrekla opasnih imperijalnih ambicija iz prošlog stoljeća.

    U tom smislu su znakovite i Vučićeve riječi kako Srbija "puno ulaže u izgradnju dobrih odnosa sa susjedima", te da ima "do krajnosti ispruženu ruku prijateljstva prema svima, bez obzira na provokacije koje dolaze sa različitih strana".

    Iako, u svjetlu nepristojnih, pa čak i huškačkih istupa srbijanskih vjerskih i političkih lidera koji su proteklih godina gostovali u Hrvatskoj, ove riječi zvuče vrlo licemjerno, u pozadini svega je činjenica da su Vučić i njegova ekipa pažljivo podjelili političke uloge.

 

Beogradskog političko kazalište

    U toj podjeli Vučić predstavlja uglađeno, pristojno i naglašeno proeuropsko lice Srbije. Istovremeno, predsjedniku republike Nikoliću, i nekolicini drugih Vučić je dodijelio uloge provokatora koji svojim istupima osiguravaju potporu četničkog miljea, kojeg prilično uspješno politički reklamiraju kao antifašizam.

   Ovim političkim provokacijama u Hrvatskoj ali i političkim režanjem Zapadu općenito, Vučić želi uvjeriti srbijanske birače da dodvoravanje Europi znači prodaju nacionalnih interesa.

    Iz hrvatske perspektive zanimljivo i otrežnjujuće zvuči zapažanje harvardskog analitičara da je za Vučića "maženje sa (ruskom) medvjedom" važno samo za unutrašnjo-političke potrebe, te da je njegov najvažniji cilj Europska unija, čiji životno standard Srbija Srbija može dostići tek nakon desetaka godina ustrajnih reformi.

 

    Zato, gledano hladne glave, ova Vučićeve pragmatična politika ukazuje da su politički ekscesi koje Vučić organizira zapravo diplomatske udice na koje se želi uhvatiti Hrvatsku. Istovremeno to je politički i retorički vatromet kojim se u Beogradu želi prikriti realnu slabost Srbije koja više nije regionalni imperijalni moćnik, kakva je bila tijekom prošlog stoljeća.

    No, to ne znači da možemo sjediti skrštenih ruku. Naprotiv.

    Vučićeva vrlo opasna samohvala sažeta u riječima "mislim da smo svjetski prvaci u broju ratova koje smo izazvali", pokazuje da Beograd još uvijek sniva stare imperijalne snove.

Tihomir RAJČIĆ

CoolPROFA @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 0
ponedjeljak, prosinac 12, 2016

    Nedavno otkazivanje Rusko-hrvatskog gospodarskog foruma, koje je uslijedilo nakon što je hrvatski premijer Andrej Plenković Ukrajini, zemlji koju Putin i većina Rusa smatraju svojim imperijalnim dvorištem, otvoreno ponudio savezničku pomoć, pokazuje da se Hrvatska u "ratu sjena" koji Rusija vodi protiv Zapada, jasno opredjelila za Zapad.

 

Bojište "rata sjena"

    Naime, kako poznati američki ekspert Janusz Bugajski piše u svojoj najnovijoj knjizi "Euroazijsko nejedinstvo", koja nije dostupna kod nas, Hrvatska je sve do nedavno bila s Putinove strane "rata sjena".

    "Hrvatska vlada koju su predvodili socijal-demokrati fokusirala se na poslovanje s Rusijom bez obzira na međunarodne sankcije… Prihvaćajući moskovske ekonomske mamce stotine hrvatskih poduzeća sudjelovalo je na Ruskom-hrvatskom ekonomskom forumu u Moskvi …Vodstvo oporbene Hrvatske demokratske zajednice isticalo je da ovakva velika poslovna delegacija šalje pogrešnu poruku Kremlju da …može koristiti Hrvatsku protiv zapadne solidarnosti"-konstatira Bugajszki.  

    Prema Bugajskom, oslabljena Rusija, umjesto otvorenog rata protiv, Zapada vodi "rat sjena" u kojem, među ostalim, koristi propagandu i cyber napade, a male europske zemlje pokušava "osvojiti" ekspanzivnom gospodarskom, a posebno energetskom politikom.

 

INA u Putinovoj ruci

    U ovom je kontekstu spomenuti Rusko-hrvatski gospodarski forum, održan u Moskvi u veljači 2015., izgledao kao dio Putinova "rata sjena" koji se vodi od Baltika do Crnog mora.

    Najvažniji hrvatski ulog u tom ratu je INA.

    Prema Bugajszkom ruski "Gazprom" je 2014. pokušao od mađarskog MOL-a otkupiti dionice INE, a zatim na Zagrebačkoj burzi nadokupiti dodatnih 5%, i tako u Putinove ruke staviti upravljački paket ove naše kompanije i time Hrvatsku vezati uz Rusiju.

     Zato se u čitavu stvar umješao čak i Washington koji MOL i mađarsku vladu ipak nije uspio nagovoriti da definitivno odustanu od ovog posla, jer je američki utjecaj na Orbana ograničen.

    U tom je smislu vrlo znakovita najnovija izjava ministra državne imovine Gorana Marića.

    "INA zadržava naslov tvrtke od strateškog interesa za Republiku Hrvatsku. Vrijedna je izazova da Hrvatska otkupi većinski upravljački dio"- rekao je Marić koji očito želi spriječiti mogućnost da INA završi u Putinovim rukama.

 

Tuđmanove stope   

    Iako potpisnik ovih redova sa simpatijama gleda na Plenkovićevo i Marićevo držanje, čitava stvar ima i svoje naličje.

    Naime, gledano hladne glave, činjenica da Bugajszki brojne današnje europske političke nezadovoljnike smatra "populistima, ultraljevičarima, radikalnim desničarima i nestranačkim političkim militantima" koji su, svjesno ili ne, Putinovo političko oružje, pokazuje da ni Washington, ali ni Brussel, ne vide dovoljno jasno posebne interese malih europskih naroda.

     Zato, bi bilo dobro da hrvatska politička elita posegne za knjigom "Velike ideje i mali narodi" povjesničara Franje Tuđmana i počne strateški promišljati sudbinu svoga malog naroda u kontekstu euro-atlantskih integracija.

 Tihomir Rajčić

CoolPROFA @ 05:29 |Komentiraj | Komentari: 0
Anketa
Može li povijest biti zanimljiava priča?


Index.hr
Nema zapisa.